Sade Blog

Dobrodošli na moj blog

18.02.2021.

18.02.1994 – 18.02.2021 Samir Kenjar, Almin Hozo, Salko Ikeljić – Šehidi ej, gdje ste vi...

Evo još jedna godišnjica. 27 godina od pogibije ovih HEROJA, 27 godina od kako sam i ja ratni vojni invalid, 27 godina kako se moj život promjenio. U ovom danu ne da se sjećam samo ovih heroja/šehida nego svih onih koji padoše za domovinu Bosnu i Hercegovinu. Oni su ustvari uvijek tu - samo ovaj dan su puno bliže. Koliko samo pokušaja da se „normalno“ živi ali i od sjedeći, ležeći, hodajući – Bosna i njeni heroji su uvijek tu uz mene, moje rane. A život! Da li je još koga briga? Svakim danom otvoriš FB i vidiš da je netko od 17. Viteške Krajiške Brigade preselio na bolji svijet (umro). Ne u starosti i od starosti, sve su to mladi ljudi koji nikako da pređu 60-tu godinu života. Sjaćanja i život nas prisiljava da ŠUTIMO - ubija nas. A život ide, ljudi zaboravljaju. Čak i oni koji trebaju da se sjećaju ne žele više da se sjećaju – boli ih ako slučajno počneš pričati o ratu, o stradanju, o bitkama i smrzavanjima, o znoju i mirisu krvi, o gladi. Žele čuti neku smješnu glupost koja je nama bila nebitna, da se nasmiju i da vam kažu „kako nam je bilo i dobro u ratu“. U RATU NIŠTA NIJE BILO DOBRO, NITI I JEDAN DAN NIJE BIO NORMALAN! Koliko li samo BOLE ove slike na kojima je više od pola njih mrtvih. Samir K., Saša, Samir H., Kiba, Atif-Tečo, Dževdo, Murgi, Sakib – Ćelo, Salko, Enes – Beni, Mačak,... pa su za njima poslije rata otišli: Mama Mirza, Nasko, Vajta, gen. Alagić... pa država koju branismo i oslobađasmo želi žive da ukopa gen. Ćuskića, gen. Mahmuljina... Kaže se: “KAD GAZIJA/RATNIK UMRE ON ODMAH IDE U DžENNET/RAJ JER JE DžEHENEM/PAKAO VEĆ PROŠAO”! Možda se ovdje, u stvari i ne misli samo na pakao rata nego i to da oni koji su još živi džehenem/pakao poslijeratnog života i dalje prolaze i pakleno umiru. Ali bez obzira na sve, živi znaju kao i oni koji više nisu sa nama da smo se iskreno VOLJELI i da i dan danas volimo ali tu našu LJUBAV i srce prema svima skoro pa više nitko da razumije a nekadašnji epitaf na mezaru Ćele kaže:

29.08.2020.

ZAŠTO MORAMO GLASATI

Jedna od osnova DEMOKRATIJE je GLASANJE tj. birati i biti biran. Zbog svega onoga što se dogodilo na području opštine Prijedor početkom 90-tih godina nama je glasanje ne više samo moralna, patriotska, korisna ili demokratska nego SVETA DUŽNOST. Jedino „oružje“ koje imamo i jedini pokazatelj da POSTOJIMO i da su postojali svi NAŠI nevini koji više nisu sa nama jeste, da se registrujemo i da glasamo. Sve dok se registrujemo i glasamo POSTOJIMO i POSTOJALI SU nama drage osobe. To je jedna od obaveza svih nas o kojoj bi se moglo naširoko pisati ali pored ovoga bitne su i druge činjenice: 1. U svijetu kakvom danas živimo postavlja se pitanje šta će se sve promjeniti i kako će izgledati glasanje za 4 godine i da li će ga u ovoj formi uopšte biti. Sve se mijenja, sami vidimo da će doći do još nekih važnih promjena koje netko strahovito dobro koristi. Ne dozvolimo da izgubimo svoju matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Jeste, da TVOJ glas je čuvar NAŠE Bosne! 2. Moramo napokon biti i politički aktivni. To ne znači da moramo biti u nekoj od partija/stranaka nego da javno postavljamo pitanja i javno tražimo odgovore. Moramo učiniti pritisak na one koje izaberemo i koji budu izabrani da odgovaraju za svoj RAD (ili nerad). Jedini način i jedino na to imamo pravo ako smo glasali. Sve naše kritike, optužbe i nezadovoljstva padaju u vodu ako nismo glasali i postaju samo TRAČ od kojeg nitko koristi nema. 3. Za koga glasati? U današnjem svijetu koji se pred našim očima mijenja svjedoci smo da INTERNET postaje obaveza a ne više samo zabava ili nešto drugo. Oni koji se žele baviti politikom i žele biti birani MORAJU koristiti internet, MORAJU biti aktivni na društvenim mrežama. Ne smijemo više dozvoliti da izaberemo nekoga od koga naredne četiti godine ništa nećemo niti vidjeti niti čuti, posebno ne putem Interneta, jer ovo je za nas koji nismo u domovini, jedino sredstvo komunikacije. 4. KOZARČANI? Samo je jedan mali procenat onih koji stalno žive na području Kozarca. Ogroman broj Kozarčana živi van BiH. Sigurno je taj broj puno veći nego se i predpostavlja. Kozarčani su poznati po tome da su aktivni bilo gdje da se nalaze u svijetu i time se možemo ponositi. To su pojedinci koji dobrovoljno rade za dobrobit svih nas. Tako i u Kozarcu. Kozarčani nisu ni svjesni koliko su bitni za opštinu Prijedor tj. šta sve mogu promjeniti u ovoj, našoj, opštini. 5. Trenutno su dva aktuelna i krucijalna pitanja za Kozarčane i njihov opstanak: opština Kozarac i autoput BL – Prijedor. Međutim da bi ostvarili svoja prava, aktivisti i pojedinci na kraju MORAJU raditi sa svojim legalno izabranim predstavnicima i organima vlasti kako u Prijedoru tako i u Banjaluci (pustite Sarajevo – oni su u svom gradu i svom kantonu i na kraju država za sebe. Sarajevo možemo samo posmatrati kao glavni grad BiH i ništa više). Dakle, moramo biti puno aktivniji za svoj Kozarac i u saradnji sa svojim lagalno izabranim predstavnicima ma gdje se nalazili u svijetu. Još imamo SAMO ovu sedmicu za REGISTRACIJU, iskoristimo je. Imajte na umu da je vaš glas: VAŠ, VAŠIH UBIJENIH, VAŠE DOMOVINE, VAŠE LJUDSKOSTI! Budimo odgovorni: registrujmo se i glasajmo a potom tražimo odgovornost izabranih. A ako ne glasamo, možemo se samo poklopiti i pustiti da nam drugi kroje budućnost, a bilo kakvo piskaranje po Facebook-u ili negdje drugo nam sigurno neće pomoći. Prestanite nasjedati na priče da ćete radi glasanja izgubiti status i pravo u zemlji u kojoj sad živite/boravite. Samo razmislite od koga dolaze ove laži: od onih koji žele da NEglasate i njima prepustite rušenje naše domovine: Bosne i Hercegovine. Ako Vam treba pomoć, stojim naravno kao i do sada na raspolaganju.

18.02.2020.

GODIŠNJICA 26: Sjećanje i LJUBAV!

Da, 18-mnaesti februar je u godini. Prošlo je 26 godina od KRVAVOG PETKA. Boli li me? Boli i te kako! Boli rana, boli noga, bole leđa, boli nepravda – sve boli ali najgore: boli duša. Je li lakše, da li sam se privikao? Ne, nije i svakim danom je gore, pogotovo u ovom mjesecu. Nekako samo od sebe dođe: naviru sjećanja, tako stvarna da ih skoro rukom mogu dirnuti. Odnekud, a tražio nisam, pojave mi se fotografije dal u nekom od maminih albuma dal na internetu, ali se pojave. Ne možeš pobjeći! Na meni, oko mene, svuda su. I neka su! Pričat skoro da više i nemaš kome ali imam svoje misli, sjećanja, osjećanja. Više sam u Bosni nego u ovoj svojoj drugoj domovini. Stari bolestan: proširio se rak cijelim tijelom, kostima. Polahko ga gubim! Ta prokleta bolest raka a čim se spomene rak, je... li ga, vidim rak u svojoj Brusunci a sada i u tijelu moga otca. Jede i pojede čovjeka. Prokleština! Ali to je život. Valjda je lijepo doživjeti starost. A ona mladost pokopana u Travniku? Sve godišta djece moje. Težak osjećaj kad pomisliš kako bi to sada izgledalo da su očevi i majke. Kakvi bi oni bili i kakvi bi mi bili? Običaj je reći: „Bog dž.š. uzima najbolje“ i ubijeđen sam da mi to kažemo da bi sebe utješili ali kada pomislim na sve one koji život dadoše za domovinu, onako pojedinačno ipak su svaki od njih ponaosob bili posebni. I bili bi mi puno bolji da su ostali s nama. Ali nisu! Jedan osjećaj iz tih ratnih godina čuvam i ne dam ijako je i on bolan: LJUBAV! Taj osjećaj koliko smo se voljeli i kako smo živjeli i ginuli jedni za druge. Osjećaj da one preživjele sve i jednog i dan danas volim. Pokušao sam nešto u našem Kozarcu, pokušavam i ako Bog da, istrajat ću da nas okupim jer znam i osjećam da svi oni zrače i dalje tom ljubavlju. Puno je nepravde učinjeno prema preživjelima i nepravda se i dalje čini i neće nikada biti pravde ali neće ni nas i svakim danom nas je manje. 25 godina sam u SAD, više nego u domovini za koju sam se borio i mnoge stvari ne znam a vala i ne želim da znam samo znam da moji saborci jako malo znaju jedni o drugima, njihovim životima. Nikome nije lahko: to je ŽIVOT i često se čini da je lakše onima našim ukopanim u Travniku nego nama živima. Onaj ko je ranjavan zna o čemu govorim: djelić sekunde između života i smrti pa gdje prevagne. Živima je pravagnulo da žive i ko to može bolje znati od preživjelih. I život je najljepši sa onima preživjelima pa ga tako i živimo. Pravdu tražimo i VOLIMO i tu ljubav širimo. Nek tu našu ratnu i urezanu LJUBAV osjete i drugi jer vidio sam i znam da je osjećaju oni naši najbližnji oko nas, jer samo tako može se i voljeti domovina koju BOSNOM i HERCEGOVINOM zovemo. A oni naši ubijeni i poginuli, svih nas naši ŠEHIDI i oni koji polahko umiru isto tako će se radovati na onom drugom, boljem Svijetu.

18.02.2019.

Danas je moj TUŽNI DAN!

ZEMLJA BOSNA a u moderno vrijeme Bosna i Hercegovina je, u današnjim ili u prije vrlo većim granicama oduvijek bila najljepša ZEMLJA na planeti a u isto vrijeme i najgora DRŽAVA na planeti osim u kratkim periodima vladavine njenih pravednih bosanskih kraljeva ili u vrijeme krvavih ratova kada se stvari postave na svoje mjesto i počne da dominira prosto neshvatljiva pravednost. Zašto je to tako: U različitim razodobljima bosanaske historije stradali su manje ili više ili jedni ili drugi. A sve rane isto BOLE! ZEMLJA BOSANSKA je nedužnom krvlju natopljena i NIKADA da dođe do PRAVDE! A za ne dolazak pravde kriva je DRŽAVA! A opet država je ta koja donosi ZAKONE i država je ta koja upravo ne poštuje te zakone. I za to nam nisu krivi oni tamo neki drugi!!! NE MOŽE SE PO KRVI DO KOLJENA HODATI I NEPRAVEDAN BITI! Danas je moj TUŽNI DAN! 25 godina od ranjavanja i moj DAN ŠEHIDA! Već nekoliko dana preživljavam ponovo sve i svakoga. Sjećanja su uvijek tu ali ovih dana posebno naviru. Od gorčine, ljutnje, nepravde sam se i razbolio. Prehlada, jer sam u snu ponovo u snijegu i hladnoći, gladan i promrzao sa svojim saborcima koji ostaviše ŽIVOTE tu noć i ne samu tu NOĆ nego NOĆIMA! I ne samo oni nego i mnogi drugi tokom rata. Borili smo se za ZEMLJU a dobili DRŽAVU koja ni na šta ne liči. Primjećujete li da NITKO ne spominje BORCE i RVI niti ŠEHIDSKE familije. I opet nema SREĆE tamo gdje se po krvi hoda a nepravda čini. ZEMLJO BOSNO ti možeš i dalje plakati a ti državo Bosno i Hercegovino ŽALITI što iz tebe svi polahko odlaze!!! Samo zapamti da se ZEMLJE BOSNE NIKADA ODREĆI NEĆEMO!

12.02.2019.

Bosanski TWITTER

Odlučih da se ovih dana aktiviram na Twitteru! Dodaje još jedan nalog svome imenu iz razloga što je uz moje ime nekako previše ozbiljnosti a pratim razne sportove i neko bi pomislio “gluposti” a želio bih dati komentare. Ujedno na tom profilu započeo sam pratiti twitterase iz BiH. O Bože dragi kako sam se razočarao! Ni Članovi Saveza komunista nebi imali takva pisanja a za sebe kažu da su “demokrate”.

10.02.2019.

Ponovo FEBRUAR

Februar! Samo što je počeo i odmah u tuzi - skoro pa svake godine. Naravno bude tu i svaki put i po neko iznenađenje. Posjetio nas je amidža Mehmed koji živi u Atlanti, SAD. Daleko brate! Autom od Čikaga do Atlante kad ideš prije stigneš u Bosnu a avionom ako nas ide bar dvoje, skupo... Obradovao nas naš Medo ili ti Rosi kako su ga zvali kada je u mladosti igrao fudbal ijako smo bili u tuzi za našom Bihom - tečišnjom. Biha nam ode u istom mjesecu kada i njen brat koji je bio gazija 1994 god. I tako, ja se pripremam za 18. februar i za još jednu tužnu godišnjicu i ponestaje mi daha jer stalno mi u glavi ta 94 godina i svi oni kojih više nema a bili su gazije bosanske. A Bosna? Bosna je možda ko nikad FUCKED UP! Ili je stalno u tom stanju samo što mi ko žabe koje se "polahko kuhaju" to slabo primjećujemo. Al opet: bil-hajr!

28.12.2018.

Razmišljam: POLICIJA, BORCI, BANJALUKA, PRAVDA

Prije tri godine, na jednim od prvih demonstracija demobilisanih boraca, gladnih i promrzlih, koji su a i dan danas samo traže zakonom obečana svoja prava, krenuh sa bratkom iz Kozarca za Sarajevo da im se pridružimo. U putu počeše padavine i snijeg. Morali smo stati jer preko Vlašića se tokom padavina nije moglo. Zakasnili smo! Ali ipak došli smo dok su se borci, RVI i ostali skoro svi razišli. Policija prilazi u grupama prema zgradi Vlade Federacije BiH. Ostao sam bez riječi vidjevši specijalce policije, SIPA-e, snajperista i ko zna kakvih sve ne formacija i to sa dugim i kratkim cijevima. Svašta sam vidio ali bolje obučene i opremljene specijalce NIKAD. Dok su se specijalci u grupama postrojavali a potom razilazili, samo dobro oko i iskustvo je moglo primjetiti da niti u jednom momentu nisu dvije grupe ili formacije bile skupa postrojene pa da bih se mogla napraviti fotka (slika) koliki ih je broj bio. I jedna misao mi je ostala i ne znam da li da joj se radujem ili skačem od muke: Sarajevo i Bosna i Hercegovina su se obezbjedili, odnosno politika se je obezbjedila i NITKO i NIŠTA im ne može NIŠTA! Potvrdu svega toga sam ponovo doživio na utakmici reprezentacije BiH protiv Izraela. A MI, kolektivno, smo svi skupa samo OVCE koji glasom svojim daju LEGALNOST da od nas rade šta god hoće, a ZAKONI, pa zakone donose upravo oni – RADI SEBE I SVOJIH POSLUŠNIKA! Ne radi nas, ili ko-fol zaštite države, o ne, ne i NE! Bosne je bilo i prije nas i bit će je i poslije nas, ma šta ko pričao! Tako i obranučavanje policije sa okupljenim narodom u Banja Luci protiv grupe „Pavda za Davida“. Žali Bože dijeteta ali otac Davor je shvatio i uporan je za PRAVDOM na miran način za svoje ubijeno dijete i dok god narod stoji uz njega i on će živjeti, čim se sve malo smiri, nažalost - gotov je! I ne moraju ga dirketno ubiti i neće ali ko to kaže da se metkom sve riješava! Oni su za SVE opremljeni i za SVE imaju odgovore! Al' tako ti je to u Bosni: „Nikad pravde nije bilo niti će je biti“!

27.02.2014.

20 godina poslije: KADA BOLI BOSNU – MENE BOLI JOŠ VIŠE

Dugo, predugo nisam pisao a pišem već godinama: tekstove iz srca, iz ljubavi, poštovanja i nostalgije prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Imam danas dvije domovine (kao i većina nas) u jednoj sam rođen i sve sam joj dao a u drugoj su mi djeca rođena i dosta toga mi daje. 18. februar kao i svake godine je za mene poseban. DAN u kome sam teško ranjen i dan u kome sam izgubio jedne od najboljih prijatelja. U ratu imate mnogo prijatelja, vaš život je u njihovim rukama kao što je i njihov u vašim i svaki dan u kome je netko izgubio život je vrijedan pomena međutim DAN u kome ste postali netko drugi od onoga kojeg ste prije bili je ipak najvažniji dan u vašem (mom) životu. Ovaj dan, kao i mnoge familije/prijatelje/poznanike koje je ovaj dan dotakao u životu, i nakon tačno 20 godina BOLI. Boli i svakim danom je sve samo GORE! Pišem ovaj put o sebi, a najteže je pisati o sebi. Skoro dva mjeseca unazad nije bilo noći a da sam legao normalno i zaspao. Legnem, sklopim oči ali vidim, vidim SAMIRA KENJARA, MAMU MIRZU, SAMIRA HRUSTIĆA, svog ROĐENOG TEČIĆA ENESA (Benija) JAVORA, ALMU HOZO, SALKU IKELJIĆA, SAMIRA MUJKANOVIĆA, SAKIBA MUJADžIĆA, SAKIBA (Kibu) DžONLAGIĆA, MUHAMEDA ALIĆA... vidim i žive i pitam se da li im je kao i meni DA ŽELE DA NISU NA OVOM SVIJETU, vidim: Maskija, Hifu, Švabu, Zlatu, Mehinog, Vajtu, Amelu, Kemu, Vahidu, Dugija, Ziku, Smajića, Piksija...otvorim oči ali ih i dalje vidim, ŽAO MI SVIJU, ŽAO MI I SAMOG SEBE, SUZE SAME KREĆU. Potom svaku noć ustanem, odem do dnevnog boravka i zaspem uz neku Američku seriju s mislima ni tamo ni ovamo. BOŽE TOLIKO IH JE, TOLIKO NAS JE! BOŽE NEPOŠTUJU SE NI MRTVI NI ŽIVI! BOŽE NEPOŠTUJE SE NI ZEMLJA ZA KOJU SMO GINULI I GUBILI DIJELOVE TIJELA, PAMET I ZDRAVLJE! Čitam i proučavam neke dokumente. Proučavam ove naše političare i novinare, analitičare. Oni su kao jedna skupina od raspada Juge imali svoje Sarajevo i u tom njihovom Sarajevu svoju Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nikada ih nije bilo briga za građane Sarajeva. Volim Sarajlije više no ikad ali tu kriminalnu elitu političara prezirem isto tako više no ikad. Borili smo se za Sarajevo – mnogi Krajišnici izginuše ili postaše invalidi u toj borbi i želji da pomognu Sarajevu. Danas im smetaju Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Mostarci... a jedna zgrada ili sve zgrade Bosne i Hercegovine ne vrijede niti ijednog života i hvala Bogu nije niti ijedan izgubljen ali prijete da će narodu oduzimati i živote ne budu li mirni i poslušni. Dopisujem se i osobama drugih nacionalnosti, pogotovo mi je drago da me je pronašao prijatelj iz Srbije (iz bivše JNA). Sasvim otvoreno mu pišem štase sve dešavalo u BiH. Kažem mu „mi smo narod koji ne zna mrziti i ne mrzimo“, „nismo ni sanjali da nam se može desiti ono što nam se desilo“, „narode razlikujem po četnicima i kao narodu srpskom, ustašama i kao narodu hrvatskom“, „bilo je boraca srpskih i hrvatskih protiv kojih sam ratovao – pravih boraca. Moglo se osjetiti poštovanje jednih prema drugima ijako smo željeli uništiti jedne drugima vojske ali poštovanja nema prama četnicima i ustašama „koji su bili heroji u ubijanju i pljačkanju“ a ne u borbi“. Takvi tzv. „heroji“ i danas ne daju da se nađu makar kosti nevino ubijenih a srpski ili hrvatski narod šuti – kao da su kukavice, a u prilog tome ide i činjenica da ne izlaze na proteste kao da im je puno bolje nego Bošnjacima a mi svi Bosanci i Hercegovci. Moj prijatelj iskaza poštovanje, ljubav, žaljenje – ijako ništa od toga ne mora. Onako realno, šta bi ga bilo briga. Živi u središtu Srbije koja nije ništa osjetila od vihora ratova, stradanja. Nametnute su im vijesti u koje su slijepo vjerovali ali ipak ga briga pa makar nakon toliko godina. Upitam se: koliko li smo tražili da je Svijet briga za nas tokom rata ali nije kao što danas ni nas nije briga dok negdje neko ratuje, traži pravo na život, slobodu... Odoh ja daleko a želim samo reći: KADA BOLI BOSNU MENE BOLI JOŠ VIŠE, KADA KRVARI JA JOŠ VIŠE, KADA JE NE POŠTUJU JA LUDIM!!! Želio bih i dalje raditi za svoju domovinu, svoju Zajednicu, svoj Kozarac, svoj Prijedor ali nepoštivanja i vrijeđanja je sve više. Koga to trebamo poštovati u životu. Kažu da svi poštuju svoje mrtve, svoje Šehide, pitam Vas ko je najbliži Šehidima, ko su to ŽIVI ŠEHIDI. To su RANJENICI, RVI, BORCI, kojih je svakim danom sve manje jer su još uvijek mladi a umiru, umiru od nepoštivanja, vrijeđanja, poniženja, srama, psihičkih bolesti, svojih nikada zelječenih rana. Psihička rana ništa manje ne boli od fizičke rane a kako je imati ih obje najbolje znamo mi koji ih imamo, kako u sebi tako i po sebi. I niko i nikada od Ratnih Vojnih Invalida nije tražio sažaljenje, TO NAM NE TREBA! Šta bih to danas bio JA, šta bi to bili Ratni Vojni Invalidi da nisu to što jesu, šta bi to danas bili POGINULI/ŠEHIDI da nas nije zadesilo to što jeste. ŠTA? A znate li šta smo MI bili jedni drugima u ratu? Pročitajte EPITAF koji je nekada bio na nišanu ŠEHIDA/GAZIJE Sakiba Mujdžića: Ali i opet, ma kako da je: NEKA BOG ČUVA BOSNU i HERCEGOVINU, NEKA BOG ČUVA ČUVARE (RVI) / BORCE BOSNE i HERCEGOVINE i NEKA NAM ŽIVI NAJLJEPŠA ZEMLJA NA KUGLI ZEMALJSKOJ – MOJA I TVOJA BOSNA i HERCEGOVINA!





18.02.2013.

18.02.2013. ŽIVIŠ ALI...

    Kao i svake godine i ovaj put dočekah 18. februar, dočekah a volio bih da nisam. 19 godina je prošlo od pogibije tri ratna heroja, tri Šehida i ranjavanja nekoliko nas od kojih sam ja najteže i postah ratni vojni invalid zauvijek. Moj život od te noći se mijenja. Tuga za poginulima a moje ranjavanje samo je pogoršalo moju vječitu tugu i sjećanje. Sjećanje koje ne blijedi, tu je, teško i bolno.

Još kada kao sad imam jake i preteške bolove i nakon tih 19 godina mogu samo jedno reći: ŽIVIM A VOLIO BIH DA SAM POGINUO TU NOĆ. Moj život je težak i pretežak. ŠEHID, to je nekada bila želja istinskih vjernika i blago li se onima koji su Šehidi a i njihovim familijama. Mnogi zaboravljaju pa i oni najbliži koji su izgubili svoje najdraže a trebali bi biti PONOSNI.

Koliko smo voljeli a i dan danas oni koji su se borili i za koje možemo reći da su istinski borci, patrite, rodoljubi: svoju vjeru, svoj narod, svoju domovinu BOSNU i HERCEGOVINU. I gledamo danas kako nam se po svemu tome „pljuju“. Borci, gazije polahko umiru, tiho baš onako kako su i živjeli poslije rata a ničega se osim Boga dž.š. nisu bojali.

Znam da nisam jedini koji bi volio da je poginuo sa svojim borcima koji su nam bili i više od prijatelja i više od rođene braće i više i od nas samih sebi. Bog dž.š ih je uzeo k Sebi jer su bili bolji od svih nas. Ostaje samo ponos što sam ih znao, bio uz njih, dijelio, gladan, komad kruha snjima, borili se skupa, smijali se i veselili, plakali i VOLJELI.

I šta za kraj i pred kraj ovog dana koji je tako bolno urezan u moju dušu, moje biće. Kada sam bolestan i sve me boli a duša ponajviše, kada nisam pri sebi a više me ni oni moji najbliži ne razumiju, traže i hoće da budem NORMALAN a ja postajem sve umorniji, sve više priželjukujići da me nema i da se pridružim, ako Bog da, svojim ahbabima.

Ratnici/ Gazije/Sehidi
Ratnici/ Gazije/Sehidi


18.02.2012.

18. FEBRUAR – iz godine u godinu: SJEĆANJA I BOL

18-sti je u mjesecu, 18 godina je prošlo od tog „Krvavog Petka“ i jedne strašne bitke u kojoj je puno krvi proliveno za zemlju Bosansku, životi izgubljeni, snovi neostvareni ostaše i neki invalidima postaše, životi mnogih familija se promjeniše da posljedice i danas postoje. A sve za te Bosno i Hercegovino koja su krvlju natopljena vijekovima i da ti zemlja krv ne guta danas bi „krvavo more“ bila.

Na ovaj dan i oko ovoga dana tako se loše osjećam. Ratni vojni invalid postade toga jutra i izgubih tri dobra prijatelja, kao biseri su bili. Naviru sjećanja, ogroman bol u duši ali i ljutnja. Nije samo ta noć bila teška i nisu samo tu noć poginuli dragi mi ljudi ali zbog svog ranjavanja sjećam se sve i jedne, čini mi se, sekunde, i to me ljuti. Toliko je bitaka bilo, toliko je šehida ostalo, toliko je invalida ostalo, upropaštenih života a ja se baš te noći najbolje sjećam. Ne sjećam se dobro ni svog prvog niti drugog ranjavanja koliko ovog trećeg a tokom svih mojih ranjavanja ostalo je Šehida i invalida. I to me ljuti!

Duboku su mi ostale urezane sudbine ljudi koji su tu noć poginuli, njihovi životi. Samo o njima romani bi se mogli napisati. Samir se trebao ženiti samo za koji dan, Almo i ja se dogovarali da se ženimo a i teču Sivaca skoro smo bili ubjedili da se i on zamisli i ženi. Salko, oženjen čovjek sa familijom negdje daleko, koja je to ljudina bila.

Kao da je jučer bilo: prvo odsustvo iz JNA. Nisam mogao čekati autobus za Omarsku iz Prijedora nego sam došao u Kozarac i pješice krenuo kući za Kamičane. I samo što sam krenuo iz Kozarca ide moj Samir biciklom, grli mo se, pozdravljamo i vozi me bicikom kući. Od nestrpljenja kod „Dragicine lokve“ skočih sa bicikla i počeh trčati kući a on ne zna šta bi: da ide sa mnom ili da požuri sa biciklom i traži muštuluk od mojih. Samo malo mi je umakao i koju sekundu prije došao do moje kuće, trčao sam kao vjetrom nošen.


Sa Almom sam pješačio do Travnika 50-tak kilometara. Bože, kroz priču moj i njegov život skoro pa isti. Čak nam i očevi skupa rade u istoj firmi u Hrvatskoj i to još na istom gradilištu u Rijeci. Nismo ni znali da su njih dvojica i dobri prijatelji kako ćemo ja i Almo od tog dana postajati.

Salko, dok smo odmarali u kasarnoj u Travniku ili ponekad na straži pričao mi je o svojoj familiji i koliko mu nedostaje. Tim oženjenim ljudima hiljadu puta je bilo gore nego nama, neoženjenima prije rata.

S lijekovima naučio sam kako da ne sanjam ali ovih zadnjih par dana sanjavam. Prvo sanjah Kibu prije neki dan i to kao umire ponovo i kaže mi: „Poselami mi sviju“. Ove tri riječi su tako stvarne i još ovo „MI“. ječer sanjah jednog dobrog i pobožnog čovjeka Husu. U poodmnaklim godinama ali je stalno radio dok smo džamiju u Čikagu gradili. I kada smo je izgradili vratio se u Bosnu sa sinom Harisom i preselio na Bolji Svijet. Sanjah ga, gleda me i ono sa njegovim toplim pogledom i još toplijem osmjehom pozdravi me.

Možda sam u ovim danima van sebe. Možda sam lud u ovim danima ali neka sam. Kaže mi žena „idi na sastanak, usmjerićeš misli negdje drugdje“, rekoh joj „posti me ženo da kao i svake godine budem u svom bolu za ove dane, nije mi nidočega“. I iz svega ovoga dobio sam jaku želju da uskoro, dok smo još živi ako Bog da, odem u Bosnu mahsuz za ovaj 18-sti i tamo sa svim ovim familijama napravim tevhid, inšAllah.

Stariji postovi

Sade Blog


“Fools multiply when wise men are silent.”
— Nelson Mandela

"The One Who Doesn't Thank Others, Doesn't Thank God"

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12723

Powered by Blogger.ba