Sade Blog

Dobrodošli na moj blog

28.12.2018.

Razmišljam: POLICIJA, BORCI, BANJALUKA, PRAVDA

Prije tri godine, na jednim od prvih demonstracija demobilisanih boraca, gladnih i promrzlih, koji su a i dan danas samo traže zakonom obečana svoja prava, krenuh sa bratkom iz Kozarca za Sarajevo da im se pridružimo. U putu počeše padavine i snijeg. Morali smo stati jer preko Vlašića se tokom padavina nije moglo. Zakasnili smo! Ali ipak došli smo dok su se borci, RVI i ostali skoro svi razišli. Policija prilazi u grupama prema zgradi Vlade Federacije BiH. Ostao sam bez riječi vidjevši specijalce policije, SIPA-e, snajperista i ko zna kakvih sve ne formacija i to sa dugim i kratkim cijevima. Svašta sam vidio ali bolje obučene i opremljene specijalce NIKAD. Dok su se specijalci u grupama postrojavali a potom razilazili, samo dobro oko i iskustvo je moglo primjetiti da niti u jednom momentu nisu dvije grupe ili formacije bile skupa postrojene pa da bih se mogla napraviti fotka (slika) koliki ih je broj bio. I jedna misao mi je ostala i ne znam da li da joj se radujem ili skačem od muke: Sarajevo i Bosna i Hercegovina su se obezbjedili, odnosno politika se je obezbjedila i NITKO i NIŠTA im ne može NIŠTA! Potvrdu svega toga sam ponovo doživio na utakmici reprezentacije BiH protiv Izraela. A MI, kolektivno, smo svi skupa samo OVCE koji glasom svojim daju LEGALNOST da od nas rade šta god hoće, a ZAKONI, pa zakone donose upravo oni – RADI SEBE I SVOJIH POSLUŠNIKA! Ne radi nas, ili ko-fol zaštite države, o ne, ne i NE! Bosne je bilo i prije nas i bit će je i poslije nas, ma šta ko pričao! Tako i obranučavanje policije sa okupljenim narodom u Banja Luci protiv grupe „Pavda za Davida“. Žali Bože dijeteta ali otac Davor je shvatio i uporan je za PRAVDOM na miran način za svoje ubijeno dijete i dok god narod stoji uz njega i on će živjeti, čim se sve malo smiri, nažalost - gotov je! I ne moraju ga dirketno ubiti i neće ali ko to kaže da se metkom sve riješava! Oni su za SVE opremljeni i za SVE imaju odgovore! Al' tako ti je to u Bosni: „Nikad pravde nije bilo niti će je biti“!

27.02.2014.

20 godina poslije: KADA BOLI BOSNU – MENE BOLI JOŠ VIŠE

Dugo, predugo nisam pisao a pišem već godinama: tekstove iz srca, iz ljubavi, poštovanja i nostalgije prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Imam danas dvije domovine (kao i većina nas) u jednoj sam rođen i sve sam joj dao a u drugoj su mi djeca rođena i dosta toga mi daje. 18. februar kao i svake godine je za mene poseban. DAN u kome sam teško ranjen i dan u kome sam izgubio jedne od najboljih prijatelja. U ratu imate mnogo prijatelja, vaš život je u njihovim rukama kao što je i njihov u vašim i svaki dan u kome je netko izgubio život je vrijedan pomena međutim DAN u kome ste postali netko drugi od onoga kojeg ste prije bili je ipak najvažniji dan u vašem (mom) životu. Ovaj dan, kao i mnoge familije/prijatelje/poznanike koje je ovaj dan dotakao u životu, i nakon tačno 20 godina BOLI. Boli i svakim danom je sve samo GORE! Pišem ovaj put o sebi, a najteže je pisati o sebi. Skoro dva mjeseca unazad nije bilo noći a da sam legao normalno i zaspao. Legnem, sklopim oči ali vidim, vidim SAMIRA KENJARA, MAMU MIRZU, SAMIRA HRUSTIĆA, svog ROĐENOG TEČIĆA ENESA (Benija) JAVORA, ALMU HOZO, SALKU IKELJIĆA, SAMIRA MUJKANOVIĆA, SAKIBA MUJADžIĆA, SAKIBA (Kibu) DžONLAGIĆA, MUHAMEDA ALIĆA... vidim i žive i pitam se da li im je kao i meni DA ŽELE DA NISU NA OVOM SVIJETU, vidim: Maskija, Hifu, Švabu, Zlatu, Mehinog, Vajtu, Amelu, Kemu, Vahidu, Dugija, Ziku, Smajića, Piksija...otvorim oči ali ih i dalje vidim, ŽAO MI SVIJU, ŽAO MI I SAMOG SEBE, SUZE SAME KREĆU. Potom svaku noć ustanem, odem do dnevnog boravka i zaspem uz neku Američku seriju s mislima ni tamo ni ovamo. BOŽE TOLIKO IH JE, TOLIKO NAS JE! BOŽE NEPOŠTUJU SE NI MRTVI NI ŽIVI! BOŽE NEPOŠTUJE SE NI ZEMLJA ZA KOJU SMO GINULI I GUBILI DIJELOVE TIJELA, PAMET I ZDRAVLJE! Čitam i proučavam neke dokumente. Proučavam ove naše političare i novinare, analitičare. Oni su kao jedna skupina od raspada Juge imali svoje Sarajevo i u tom njihovom Sarajevu svoju Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nikada ih nije bilo briga za građane Sarajeva. Volim Sarajlije više no ikad ali tu kriminalnu elitu političara prezirem isto tako više no ikad. Borili smo se za Sarajevo – mnogi Krajišnici izginuše ili postaše invalidi u toj borbi i želji da pomognu Sarajevu. Danas im smetaju Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Mostarci... a jedna zgrada ili sve zgrade Bosne i Hercegovine ne vrijede niti ijednog života i hvala Bogu nije niti ijedan izgubljen ali prijete da će narodu oduzimati i živote ne budu li mirni i poslušni. Dopisujem se i osobama drugih nacionalnosti, pogotovo mi je drago da me je pronašao prijatelj iz Srbije (iz bivše JNA). Sasvim otvoreno mu pišem štase sve dešavalo u BiH. Kažem mu „mi smo narod koji ne zna mrziti i ne mrzimo“, „nismo ni sanjali da nam se može desiti ono što nam se desilo“, „narode razlikujem po četnicima i kao narodu srpskom, ustašama i kao narodu hrvatskom“, „bilo je boraca srpskih i hrvatskih protiv kojih sam ratovao – pravih boraca. Moglo se osjetiti poštovanje jednih prema drugima ijako smo željeli uništiti jedne drugima vojske ali poštovanja nema prama četnicima i ustašama „koji su bili heroji u ubijanju i pljačkanju“ a ne u borbi“. Takvi tzv. „heroji“ i danas ne daju da se nađu makar kosti nevino ubijenih a srpski ili hrvatski narod šuti – kao da su kukavice, a u prilog tome ide i činjenica da ne izlaze na proteste kao da im je puno bolje nego Bošnjacima a mi svi Bosanci i Hercegovci. Moj prijatelj iskaza poštovanje, ljubav, žaljenje – ijako ništa od toga ne mora. Onako realno, šta bi ga bilo briga. Živi u središtu Srbije koja nije ništa osjetila od vihora ratova, stradanja. Nametnute su im vijesti u koje su slijepo vjerovali ali ipak ga briga pa makar nakon toliko godina. Upitam se: koliko li smo tražili da je Svijet briga za nas tokom rata ali nije kao što danas ni nas nije briga dok negdje neko ratuje, traži pravo na život, slobodu... Odoh ja daleko a želim samo reći: KADA BOLI BOSNU MENE BOLI JOŠ VIŠE, KADA KRVARI JA JOŠ VIŠE, KADA JE NE POŠTUJU JA LUDIM!!! Želio bih i dalje raditi za svoju domovinu, svoju Zajednicu, svoj Kozarac, svoj Prijedor ali nepoštivanja i vrijeđanja je sve više. Koga to trebamo poštovati u životu. Kažu da svi poštuju svoje mrtve, svoje Šehide, pitam Vas ko je najbliži Šehidima, ko su to ŽIVI ŠEHIDI. To su RANJENICI, RVI, BORCI, kojih je svakim danom sve manje jer su još uvijek mladi a umiru, umiru od nepoštivanja, vrijeđanja, poniženja, srama, psihičkih bolesti, svojih nikada zelječenih rana. Psihička rana ništa manje ne boli od fizičke rane a kako je imati ih obje najbolje znamo mi koji ih imamo, kako u sebi tako i po sebi. I niko i nikada od Ratnih Vojnih Invalida nije tražio sažaljenje, TO NAM NE TREBA! Šta bih to danas bio JA, šta bi to bili Ratni Vojni Invalidi da nisu to što jesu, šta bi to danas bili POGINULI/ŠEHIDI da nas nije zadesilo to što jeste. ŠTA? A znate li šta smo MI bili jedni drugima u ratu? Pročitajte EPITAF koji je nekada bio na nišanu ŠEHIDA/GAZIJE Sakiba Mujdžića: Ali i opet, ma kako da je: NEKA BOG ČUVA BOSNU i HERCEGOVINU, NEKA BOG ČUVA ČUVARE (RVI) / BORCE BOSNE i HERCEGOVINE i NEKA NAM ŽIVI NAJLJEPŠA ZEMLJA NA KUGLI ZEMALJSKOJ – MOJA I TVOJA BOSNA i HERCEGOVINA!





26.03.2013.

„ZA BUDUĆNOST, ZA NAS I NAŠA POKOLJENJA“ – DONATORSKO VEČE U GRAND RAPIDSU ZA DžAMIJU „SELAM“

Neka nam ne bude zamjereno što još nisu postavljene fotografije divne večeri u Grand Rapidsu – država Mičigen, subota 23.03.2013., kada je održano donatorsko veče za dogradnju tj. izgradnju džamije „Selam“ džemata Bosansko Kulturnog Centra. Kada kažemo džamije onda i mislimo džamije u pravom smislu te riječi sa stvarnim džamijskim oblikom i munarom. Jednostavno ta noć zaslužuje da se o njoj zapiše, zabilježi i pamti. Pokušat ćemo opisati tu noć sa tačke gledišta nas koji smo tu došli iz Čikaga, koji smo i pored samih domaćina, ostali zadivljeni kao i oni. Inače naši Bosanci i Hercegovci, naši Bošnjaci u Grand Rapidsu su poznati po gostoprimljivosti i sa dobrom organizovanošću. Kao da sam grad i mjesto utiču na sve njih da su takvi jer Grand Rapids nije veliko mjesto i metropola poput Čikaga ali ima neku svoju posebnu dušu. Možda razlog leži u tome što pomalo sa svojom okolinom i prirodom podsjeća na Bosnu i Hercegovinu i nekako do izražaja dolazi to sve naše dobro koje je u nama. Donatorsko veče održalo se u hotelu HILTON u predivnoj sali i neka ostane zapamćen datum 23.03.2013. godine. Domaćini su sve pripremili i dok se obavljao akšam namaz osoblje je počelo sa posluživanjem ukusne večere. Potom se krenulo sa programom. Voditelji programa Eldin Fočo i Admira Bešić su pozdravili sve prisutne, naročito nas goste: Glavnog imama za Sjevernu Ameriku mr. Sabahudina ef. Ćemana koji je došao čak iz Salt Lake City-ija, imama Jasmina ef. Huskića koji je došao iz Portlanda, goste iz Čikaga: imama dr. Senad ef. Agića i članove džemata AIC, te predstavnike Udruženja Kozarčana iz Čikaga. Program je otvorio i također pozdravio goste predsjednik džemata „Selam“ hadži Samir Agić te je dovu proučio imam džemata Muaz ef. Redžić. Potom na scenu stupaju oni najljepši i najdraži svima nama, polaznici mekteba. Učili su ilahije, sure, dove, pjesmice, dok se kod svih nas prisutnih nalazio osmjeh na usnama gledajući našu ljepotu i mladost, još pogotovo kada progovore lijepim Bosankim bez ijedne greške, što znači da u mektebu strogo koriste Bosanski jezik. Inače ovaj džemat egzistira već punih i veoama aktivnih 16 godina. Nakon toga riječ uzima Glavni imam za Sjevernu Ameriku mr. Sabahudin ef. Ćeman. Veoma nadahnut vaz (govor) našeg Glavnog imama. Tokom vaza, što se rijetko kada dešava, salom je vladao muk, tišina i pažljivo slušanje šta nam to Glavni imam ima za reći. Čak je i on sam u jednom momentu priznao da je prijatno iznenađen pažnjom tokom njegovog vaza, jer inače imami kada govore prosto se moraju „nadvikavati“ sa prisutnima. Poslije u razgovoru sa džematlijama mogle su se čuti samo pohvale a Sabahudin ef. mi je priznao da je pripremio jedan govor ali kada je vidio i osjetio sa koliko pažnje ga slušaju – govorio je od srca i to se dalo osjetiti. Hadži Samir Agić - predsjednik džemata, podjelio je prelijepe i lijepo oblikovane PLAKETE onima koji svojim djelovanjem podržavaju rad njihovog džemata. Zahvalnice odnosno plakete se dobili mr. Sabahudin ef. Ćeman, dr. Senad ef. Agić i Udruženje Kozarčana u Čikagu. Da li su drugi znali ili ne da će dobiti zahvalnice, neznamo ali Kozarčani kako iz Čikaga tako i iz Grand Rapidsa nisu ni riječ spomenuli predsjedniku Udruženja Kozarčana te je za njega to bilo veliko iznenađenje ali i ponos na Udruženje Kozarčana u Čikagu koji smo tu, ne samo radi dobra koje se događalo to veče nego i zbog obaveze i veza koje spajaju Udruženje Kozarčana i džemat u Grand Rapidsu veće godinama. Potom smo poslušali par sevdalinki i už ivalu u folkoru i došao je red na našeg imama iz Čikaga dr. Senad ef. Agića. Trebali spominjati koliko li je samo dr. Senad ef. pomogao džematima širom Sjeverne Amerike dok je bio Glavni imam za Sjevernu Ameriku, a evo i danas. Jeste i danas je dokaz da on svoj posao radi iz svoje vjere i poštenja, dobrote i želje za uspjehom u našim džematima ma gdje se nalazili. I dok je dr. Senad ef. Agić obraćao se prisutnima kino projektor je počeo pokazivati imena donatora, svi su pomislili da je glavna zadaća večeras dr. Senad ef. da prikuplja donacije i donacije se krenule. Međutim dr. Senad ef. nas je obavještavo o nekim naučnim faktima i dokazima savršenstva Allahove vjere Islama kako u BiH, tako i Americi, svijetu. Zadatku nas koji imamo svoju djecu i unučad a i radi samih sebe o potrebi ili potrebama izgradnji Božijih kuća tj. džamija. Svoje izlaganje i početak iskupljaja donacija završio je sa čitanjem imena koji su se u sve većemo broju pojavljivali. I onda nastupa iznenađenje večeri. Jasmin ef. Huskić – Kozarčanin, dijete šehida, Bošnjak, imam sa ogromnim srcem. Upoznali smo se prije početka donatorske večeri, popričali. Ja Kozarcanin – on Kozarčanin, čak šta više i komšije. Nismo udaljeni skućama više od 200 metara ali eto upoznajemo se u Grand Rapidsu. Poslije ću saznati da je to preživjeli Huskić koji je i u monodrami Emira Hadžihafizbegovića: „Godine Prevare“. Živi u Portlandu i kada nešto hoće i hanume nam komšinice iz Srednje Bosne. Drago mi oko srca da je moj komšija, moj Kozarčanin a imam, efendija. Mašhalnah!!! Ali kada on dođe za mikrofon, prvo onako baš Kozarački, kao pomalo stidljivo i neprimjetno i onda udarac rukom po bisti i gromoglasne riječi: „NIKO NE IDE ODAVDE DOK NE ISKUPIMO $100.000“. Tamo na zidu u ogromnim slovima stoji skoro $40.000 pa se pomalo i nasmijasmo. Ali on ne odustaje i ubjeđuje nas da je cilj moguć. I naravno prvi koji počinju sa velikim ciframa sa upravo Kozarčani: Sanel i njegova Alma $5.000, pa onda počeše i drugi, novih $5.000 od Admira Durića, pa $3.500, pa $3.000, $2.000, a po $1.000 neznam ni koliko biješe niti je bilo moguće zapamtiti. Bližimo se cilju ali i sve manje se javljamo. Kaže ef. Huskić: „Ok, narode moj, sad dajte mi svi svoje cell phone, Ipod’s telephone, i neznam kakve sve još telefone pa ću ja to sve prodati preko E-bay’s i eto iskupili smo željeni cilj.“ Salom se prelomio smijeh i počele su dodatne donacije, da bi potom djeca počela donositi po $100, $50, $20. Moj sin Adem koji je nekada dok je još bio beba i samo što je prohodao a kada smo iskupljali donacije za BICC džamiju u Čikagu, tražio mi je dolar kao eto za sok i taj dolar odnio dr. Senad ef. kao donaciju, i ovaj put ono što je on kao tinejđer imao u džepu sve je odnio kao donaciju i još mi kaže „Babo u ime Allaha dž.š.“ tako da smo ja i moja hanuma sve što smo imali uz sebe i poklonili u ime Allaha dž.š. ali ne samo mi, čini mi se svi koji su bili tu. Pošteđeni nisu bili ni imami i ef. Huskić javno ih je prozivao a oni nesebično davali. I tako smo došli do cifre, sa onom od prije nekoliko dana, na blizu $180.000 za našu džamiju i buduću ljepoticu koja će krasiti Grand Rapids izgrađenu od isključivo Bošnjačkih sredstava. Evo noć je trebalo doživjeti i biti prisutan tu, među svojim narodom, daleko od domovine Bosne i Hercegovine, gdje gradimo budućnost ne samo za sebe nego za generacije koje dolaze poslije nas. Ovu noć bilo je i posobno biti PONOSNI KOZARČANIN. I šta drugo reći na kraju nego samo još jednom: AFERIM! p.s. naravno sve fotografije možete pogledati na Facebooku: http://www.facebook.com/UdruzenjeKozarcana

18.02.2013.

18.02.2013. ŽIVIŠ ALI...

    Kao i svake godine i ovaj put dočekah 18. februar, dočekah a volio bih da nisam. 19 godina je prošlo od pogibije tri ratna heroja, tri Šehida i ranjavanja nekoliko nas od kojih sam ja najteže i postah ratni vojni invalid zauvijek. Moj život od te noći se mijenja. Tuga za poginulima a moje ranjavanje samo je pogoršalo moju vječitu tugu i sjećanje. Sjećanje koje ne blijedi, tu je, teško i bolno.

Još kada kao sad imam jake i preteške bolove i nakon tih 19 godina mogu samo jedno reći: ŽIVIM A VOLIO BIH DA SAM POGINUO TU NOĆ. Moj život je težak i pretežak. ŠEHID, to je nekada bila želja istinskih vjernika i blago li se onima koji su Šehidi a i njihovim familijama. Mnogi zaboravljaju pa i oni najbliži koji su izgubili svoje najdraže a trebali bi biti PONOSNI.

Koliko smo voljeli a i dan danas oni koji su se borili i za koje možemo reći da su istinski borci, patrite, rodoljubi: svoju vjeru, svoj narod, svoju domovinu BOSNU i HERCEGOVINU. I gledamo danas kako nam se po svemu tome „pljuju“. Borci, gazije polahko umiru, tiho baš onako kako su i živjeli poslije rata a ničega se osim Boga dž.š. nisu bojali.

Znam da nisam jedini koji bi volio da je poginuo sa svojim borcima koji su nam bili i više od prijatelja i više od rođene braće i više i od nas samih sebi. Bog dž.š ih je uzeo k Sebi jer su bili bolji od svih nas. Ostaje samo ponos što sam ih znao, bio uz njih, dijelio, gladan, komad kruha snjima, borili se skupa, smijali se i veselili, plakali i VOLJELI.

I šta za kraj i pred kraj ovog dana koji je tako bolno urezan u moju dušu, moje biće. Kada sam bolestan i sve me boli a duša ponajviše, kada nisam pri sebi a više me ni oni moji najbliži ne razumiju, traže i hoće da budem NORMALAN a ja postajem sve umorniji, sve više priželjukujići da me nema i da se pridružim, ako Bog da, svojim ahbabima.

Ratnici/ Gazije/Sehidi
Ratnici/ Gazije/Sehidi


18.02.2012.

18. FEBRUAR – iz godine u godinu: SJEĆANJA I BOL

18-sti je u mjesecu, 18 godina je prošlo od tog „Krvavog Petka“ i jedne strašne bitke u kojoj je puno krvi proliveno za zemlju Bosansku, životi izgubljeni, snovi neostvareni ostaše i neki invalidima postaše, životi mnogih familija se promjeniše da posljedice i danas postoje. A sve za te Bosno i Hercegovino koja su krvlju natopljena vijekovima i da ti zemlja krv ne guta danas bi „krvavo more“ bila.

Na ovaj dan i oko ovoga dana tako se loše osjećam. Ratni vojni invalid postade toga jutra i izgubih tri dobra prijatelja, kao biseri su bili. Naviru sjećanja, ogroman bol u duši ali i ljutnja. Nije samo ta noć bila teška i nisu samo tu noć poginuli dragi mi ljudi ali zbog svog ranjavanja sjećam se sve i jedne, čini mi se, sekunde, i to me ljuti. Toliko je bitaka bilo, toliko je šehida ostalo, toliko je invalida ostalo, upropaštenih života a ja se baš te noći najbolje sjećam. Ne sjećam se dobro ni svog prvog niti drugog ranjavanja koliko ovog trećeg a tokom svih mojih ranjavanja ostalo je Šehida i invalida. I to me ljuti!

Duboku su mi ostale urezane sudbine ljudi koji su tu noć poginuli, njihovi životi. Samo o njima romani bi se mogli napisati. Samir se trebao ženiti samo za koji dan, Almo i ja se dogovarali da se ženimo a i teču Sivaca skoro smo bili ubjedili da se i on zamisli i ženi. Salko, oženjen čovjek sa familijom negdje daleko, koja je to ljudina bila.

Kao da je jučer bilo: prvo odsustvo iz JNA. Nisam mogao čekati autobus za Omarsku iz Prijedora nego sam došao u Kozarac i pješice krenuo kući za Kamičane. I samo što sam krenuo iz Kozarca ide moj Samir biciklom, grli mo se, pozdravljamo i vozi me bicikom kući. Od nestrpljenja kod „Dragicine lokve“ skočih sa bicikla i počeh trčati kući a on ne zna šta bi: da ide sa mnom ili da požuri sa biciklom i traži muštuluk od mojih. Samo malo mi je umakao i koju sekundu prije došao do moje kuće, trčao sam kao vjetrom nošen.


Sa Almom sam pješačio do Travnika 50-tak kilometara. Bože, kroz priču moj i njegov život skoro pa isti. Čak nam i očevi skupa rade u istoj firmi u Hrvatskoj i to još na istom gradilištu u Rijeci. Nismo ni znali da su njih dvojica i dobri prijatelji kako ćemo ja i Almo od tog dana postajati.

Salko, dok smo odmarali u kasarnoj u Travniku ili ponekad na straži pričao mi je o svojoj familiji i koliko mu nedostaje. Tim oženjenim ljudima hiljadu puta je bilo gore nego nama, neoženjenima prije rata.

S lijekovima naučio sam kako da ne sanjam ali ovih zadnjih par dana sanjavam. Prvo sanjah Kibu prije neki dan i to kao umire ponovo i kaže mi: „Poselami mi sviju“. Ove tri riječi su tako stvarne i još ovo „MI“. ječer sanjah jednog dobrog i pobožnog čovjeka Husu. U poodmnaklim godinama ali je stalno radio dok smo džamiju u Čikagu gradili. I kada smo je izgradili vratio se u Bosnu sa sinom Harisom i preselio na Bolji Svijet. Sanjah ga, gleda me i ono sa njegovim toplim pogledom i još toplijem osmjehom pozdravi me.

Možda sam u ovim danima van sebe. Možda sam lud u ovim danima ali neka sam. Kaže mi žena „idi na sastanak, usmjerićeš misli negdje drugdje“, rekoh joj „posti me ženo da kao i svake godine budem u svom bolu za ove dane, nije mi nidočega“. I iz svega ovoga dobio sam jaku želju da uskoro, dok smo još živi ako Bog da, odem u Bosnu mahsuz za ovaj 18-sti i tamo sa svim ovim familijama napravim tevhid, inšAllah.
08.07.2011.

KOZARAČKI PIKNIK U ČIKAGU – 2011

Unazad 3 godine za Kozarački Piknik ili po naški TEFERIČ, boravio sam u našoj domovini, kod kuće u Kozarcu. Ove godine, hvala Bogu, došlo je vrijeme da mi sin ide kući U Bosnu a ja ostajem u Čikagu, tako da sam ponovno prisustovao jednom od najvećih i najljepših događaja u Čikagu tokom čitave godine, a to je KOZARAČKI PIKNIK.


Kao i svake godine, ustaljena i uigrana ekipa je od ranih jutarnjih sati pripremala sve za doček gostiju kojih je bilo iz svih krajeva SAD-a i iz svih krajeva naše matične domovine Bosne i Hercegovine. Gledalo se da se ne propusti niti i jedna sitnica i ono što je najveći problem svake godine, izbjegne gužva pred trpezom za hranu. Ove godine tih problema nije bilo. Sve je perfektno funkcionisalo.

Prekrasna muzika od strane ekipe „Bosna Ritam“, izvođenje sevdalinki od našeg Kozarčanina-sazlije Mirsada Zulića koji je postao i više od profesionalca.

Vrijeme je također bilo lijepo. Na trenutke ugrije ali onaj Čikaški vjetrić po čemu je Čikago i poznato jer ima i nadimak „Vjetroviti grad“ osvježavao je zagrijane a nije bilo baš lahko izdržati i odigrati razna kola koja su trajala i po 20/30 minuta.

Ono što valja još istači da je na ovom Kozaračkom Pikniku premijerno poslušana i kako smo mi to iz Čikaga predložili, Kozaračka himna tj. pjesma naše Elvire Rahić : KOZARAC MOJ.

Puno je onih koji su radili na pripremama za ovaj Piknik te ih ovaj put neću spominjati imenima jer znam da bih mnoge propustio. Slike će Vam same sve reći.

Fotografije možete naći na Facebooku kojeg skoro svi koristite: Facebook grupa: Udruženje Kozarčana Čikago - Kozarac Association of Chicago ili na lične profile mnogih iz Čikaga. Drugi način je da slike također možete pogledati ako koristite bilo koji massanger.

Hvala Vam svima i vidimo se sljedeće godine, dal' ovdje – dal' u Bosni, ako Bog da.

18.02.2011.

Ratna jedinica “Džennetske hurije”

Nikada nisam pridavo toliku pažnju koliko smo hrabri momci i djevojke bili. Uvijek je na površinu izbijala ta dobrota koju smo nosiili sa sobom i briga jednih o drugima – KOLIKO SMO SE VOLJELI, više nego da smo rođena braća. Od 30-tak pripadnika ove jedinice 13 je poginulih, sve i jedan je ranjen a četvorica teško među kojima sam ja najgore. U Monografiji 17. Viteške Krajiške Brigade zapisano je: “ Postojalo je nadmetanje u odabiru naziva tih jedinica unutar brigade. Najčešće su birane opasne zvijeri….to nije značilo da su pripadnici tih jedinica neozbiljni ili bezopasni borci nego čak suprotno. Na primjer, Džennetske hurije, ioako svojim nazivom izgledaju potpuno bezazleno, pomalo i romantično, bili su kvalitetna jedinica brigade. U toku sukoba s HVO, tokom druge polovine 1993. i prve polovine 1994. njeni pripadnici su uglavnom izginuli ili teškim ranjavanjima izbačeni iz ratnog stroja, te je naziv iz tog razloga nestao ali njihova hrabra borba sa oba neprijatelja govori da su bili mnogo opasniji ratnici nego je njihov naziv na to upučivao.” “Džennetske hurije (rajske ljepotice) su obećane žene šehidima, borcima koji poginu na Allahovom putu. Te žene su prema islamskom vjerovanju izvanredne ljepote i čednosti. Da ne bi bilo zabune, pripadnici jedinice nisu zbog nekog ‘dubokog vjerskog fanatizma’ dali naziv jedinici. Naziv je nasatao slučajno i kao reakcija na opasne nazive drugih jedinica. Ovi su htjeli pokazati da se više dive lijepim ženama nego opasnim zvjerima.” 18. februara navršava se 17-est godina od pogibije trojice pripadnika ove jedinice, bio je Ramazanski petak. Jedan je dobio posthumno Zlatni ljiljan a meni 17 godina od ranjavanja koje mi je promjenilo život zauvijek i bol za svim izgubljenim prijateljima posebno u ovom danu i u ovom mjesecu svake godine. El-Fatiha.

17.02.2010.

KRVAVI PETAK

U magazinu "Nova Svijest" imali smo rubriku pod nazivom "Gazija pise". U toj rubrici Bosanske gazije su pisali svoje licne i istinite dozivljaje. Ovo je jedan dozivljaj na 18. februar devedeset i neke.  

                                             

Svašta čovjek doživi i proživi i često pomisli da bi bilo bolje da nije preživio.

Rane ostaju kako po tijelu tako i one teže - u duši. Šesnaest godina je prošlo ali mi se čini da je iz godine u godinu sve teže. Svake godine mjesec februar doživim sa bolom u duši, već mi se je i familija pomirila stim da me taj mjesec ostave na miru jer nisam ni za kakav razgovor. Upotrijebim svu svoju moć da ne znam koji će dan biti 18. februar ali tu noć uvijek doživim iznova.

 

Noć je. Provlačimo se kroz neprijateljske redove, svuda mine oko nas. Mjesec dana išao sam na izviđanje, čini mi da znam i u snijegu gdje se koja nalazi. Predvodimo stotinjak ljudi, neprijatelju zalazimo za leđa. Hladnoća, snijeg do pasa i još uvijek pada. U jednom momentu okrenem se i vidim te ljude kako idu za mnom. Po prvi put uhvati mi neopisiv strah: „Ko li će večeras poguniti, koliko će nas izginuti, ko će biti ranjen, hoćemo li uzeti naumljeno“. Ni u jednom trenutku ne pomišljam na sebe, ijako sam čitav predhodni dan imao osječaj da mi je zadnji i da ću upravo ja poginuti večeras.

Prvi do mene je Almo, ispratile nas djevojke večeras. Zaveljeli mi njih a i one nas i već neko vrijeme se dogovaramo da ćemo se ženiti čim završimo sa ovim terenom. Izledale su nam u tom mjesecu Ramazanu kao hurije. Iza njega Samir, jučer se vratio iz grada i prvo do mene svratio da mi javi da se odmah vraća u grad i da sljedeće sedmice ženi se. Dedo (kojeg je upoznao na terenu) mu je dao kompletan sprat i on ga je svega namjestio samo još da mladu uvede u njega. Nije ni uspio da mi kaže naumljeno a ja sam mu rekao „Burazeru nek si došao, kako bih ja večeras u akciju bez tebe“, nije mi rekao ništa nego se je samo, po običaju kada nešto želi, zacrvenio i nasmijao. Tu je odmah i Salko, jučer je postao komandir voda a uvijek se je nekako i nosio oficirski. Negdje u svijetu mu je familija i dvoje djece koja ga sa nestrpljenjem čekaju ili da se on njima pridruži ili oni da se vrate u Bosnu. Ponekad je znao popiti po koju da utješi taj bol za ženom i djecom ijako je bio jako pobožan.

Dolazimo na njihove rezervne položaje i nastaje borba. Uzimamo rovove i zemunice. Niko nije ni ranjen ni poginuo ali se je jedan neprijateljski vojnik zavukao u zemunicu i neće da se preda. S desne strane, vojnici iz drugog grada i druge brigade ne zauzimaju ono što im je bio zadatak nego su čim je počela borba povukli se kroz onaj uski prolaz kuda smo se uvukli i tada su izgubili dva vojnika među njima i komandira čete. Ostaviše nas u dubini neprijateljskih redova. Ijako samo uzeli zamišljeno sada je ispred nas gola livada, sva u minama, prekrivena snijegom, kuda bi trebalo da nam stigne pojačanje.

Nastaje žestoka borba. Upravo Samir, Almo i Salko su najžešći borci.

Poginu Samir. Pokušavamo ga izvući iz tranšea.

Gine Almo. Denic biva ranjen. Nastaje panika.

U ispomoć nam stiže Salko sa svojim vodom. Dogovaramo se šta i kako dalje. Preuzima komandu a ja idem sa Beretkom po pojačanje preko livade. Oprezno se krećemo. Razgrenemo snijeg, štapom provućemo da provjerimo žicu i polahko napredujemo do naših i do pojačanja.

Zapucaše: „Mujo hajde, šta čekaš, mamu vam balijsku“. U blizini smo naših, požurismo i onda prasak, mina eksplodira ispod mene. Baci me unazad nekoliko metara, noga mi na prsima, sav gorim. Lice mi je svo u gelerima a pancirka mi je spasila život, ona ista u kojoj je njih nekoliko poginulo i za koju smo govorili da donosi lošu sreću.

Izvukoh se živ, Zlatine zlatne ruke su mi spasile život jer je ponijela nosila a i langetu. Uz nju su Amela i Vehida. Pokušavaju da mi previju nogu, prosto da je sastave da ostane. Samo kroz maglu i krvave oči ih jedva vidim. Gubim svijest i jedino užasan bol me budi.

 

U tranšejima i dalje žestoka borba. Pojačanje nije stizalo te nisu ni razmišljali da idu naprijed nego da sada izvuku Samira i Almu iz tranšea. Pravilo je bilo da ćemo dati i život ali nikog ni mrtvog ni živog ostaviti nećemo.

Sve se smiriva i Salko ide kroz tranše da izvuku Samira i Almu. Ponovo rafal, Salko biva ubijen a Edo koji je išao za njim biva ranjen. Nemoguće ih je izvući.

Bliži se jutro i svitanje a samim tim i spoznaja da se niko neće živ izvući. Snijeg više ne pada i kristalno bijelo jutro se približava.

I onda, milost sa neba. Magla da se ne vidi metar ispred sebe. Kolona polahko izvlači se putem kojim sam razminirao svojim tijelom.

Ostadoše Samir, Almo i Salko.

Ostadoše neispunjene želje, momački snovi, san babe da vidi svoju djecu. Kao da je ta magla došla po njihove duše da ih smjesti u džennet a onima koji preživiše da bude spas od sigurne smrti. Čim su se izvukli nestalo je i magle.

Postavljaju se snajperisti tako da se niko od neprijatelja nemože privući tom mjestu i tranšeu, jer je plan da se ponovo navečer ide na isto mjesto i izvuku tijela svojih kolega. Dolazi naredba da se povučemo iz komplet sela u grad, borbena dejstva se na tom mjestu totalno prekidaju. Niko ništa ne shvata ali nakon dva dana svima je bilo jasno jer se je potpisalo primirje. Tri šehida su u njihovim rukama bili skoro mjesec dana a kada su razmjenjeni bili su u komadima.

 

Evo napisah ovo i sve ponovo u mislima preživljavam. Taj 18. februar, podsjećanje na taj krvavi Ramazanski petak kada  ponovo i iznova se kajaem zašto ostade živ.

Kažu ratnici se prekale kao željezo u ratu ali mi borci svakim danom bivamo sve više osjetljiviji. Ne pomažu ni tablete za depresiju niti za smirenje. Moj ratni kolega - gazijka koja je sada pedagog i psiholog na pitanje zašto nama borcima teško pada kada vidimo svakodašnje prizore na TV-iju ubijanja i masakra a koje to drugi olahko dožive i primaju kao svakodnevnicu, kaže: „Upravo zato što smo mi to proživjeli i svaki taj prizor nas vraća unazad, trebalo bi naučiti živjeti stim“.

Jeste tako je, ali tu lekciju, izgleda zasigurno, nikada nećemo moći naučiti.

10.09.2009.

Ništa ljepše nego sabah dočekati u svom rodnom kraju

Izađeš na balkon a ono prelijep pogled u samo svitanje i rađanje novog dana. Ptičice pjevaju na sve strane, ponegdje se čuje i fazan a ponegdje laje pas, još ako imaš potočić, kao što je Brusunca, onda svu tu ljepotu dopunjuje veseli žubor vode koju opet jedva čuješ od veselog cvrkutanja razno raznih ptičica. Pogled na Kozaru prosto ti izvuče dah u iščekivanju izlaska Sunca a u ovo doba godine ono izlazi više Drenovače. Čini mi se da je čak ljepši izlazak Sunaca kada se pojavi sa Lisine ili piramide kako smo je mi zvali. I zaista u tom momentu se upitamo što smo mi Lisinu i repetitore na njoj zvali piramida??? Ima li i tu kakvih legendi i tajni. Legende i tajne sigurno nećemo otkriti na mjestu gdje čovjek uništava ovo prekrasnu prirodu a to je Drenovača. Još jednom fascinira čovječija glupost: uništavati takvu ljepotu. Još kao dijete uvijek sam zamišljao, a vjerovatno pod utiskom iz škole i stalnog spominjanja Kozare i Kozaračkih bitaka, na mjestu gdje je sada Drenovača da su kao dva trbuha majke - trudnice. Bitke se vodile u drugom svjetskom ratu i mnogi izginuše a majka Kozara svoje sinove i kčeri sakupila na jedno mjesto, u ta dva trbuha kako su meni uvijek sličila. Krajem 80-tih počeše ti isti „partizani“ roviti po tim trbusima i to kao da je bio znak šta se sprema stonovništvu potkozarja. A kada su počeli sa čišćenjem terana i sa eksplozijama ja sam plakao a i danas plačem jer, možemo pričati i misliti šta hoćemo ali hoštopleri prodaše i Kozaru i već grade cjementaru gdje će koristiti materijal iz trbuha majke Kozare. Ali i dalje to je jedan prelijep pogled. S Lisine spustite se pogledom do Jakupovića i vidite prelijepu džamiju. Ova je nova a na temeljima stare, one moje dječije. Ona mi je u djetinjstvu služila kao orjentir za iftare jer nemože se pogledom doprijeti do džamije u Kamičanima. A dok sam bio dijete u Jakupovićima imamsku službu obavljao je Hamid ef. Softić rahmetli (poslije je prešao u Kamičane). I ni sam ne znam niti mogu da se sjetim zašto se nisu ezani dobro čuli iz Kamičanske džamije niti iz mojih Alića a tako lijepo se čuo ezan kojeg je prekrasno učio Hamid ef. r.a. iz Jakupovića. I evo pišem ovo, nebo se rumeni, Sunce samo što nije izašlo i pišući razmišljam zašto uvijek moramo pisati i pored ovakve ljepote o tuzi ili tužnim spominjanjem bilo koga. A kako nepisati kada mi je tu sa svih strana neko ubijen. Samo preko Brusunce nekada je stojala ogromna kuća a sada jedna mala donatorska u kojoj živi moja strina Asima sâma. Za moga amidžu ili strica kako smo mi kao djeca zvali svoje amidže, Muju Alića ni dan danas ne znamo ništa, ni kako ni kada je ubijen. Ni za kosti mu ne znamo a njegovo je ime prvo na ploči pred šehidskom džamijom u Kamičanima. Preko ceste nekada su živjeli moje komšije galcijani, danas još uvijek je njihovo imanje u ruševinama i zaraslo u prašumu. Kažu mi da je Franjo dolazio i čitavo vrijeme plakao, želi da se vrati, da gradi a familija hoće da sve rasproda a Kanada daleko, teže je njima iz Kanada doći nego nama iz SAD-a. Do njih a preko puta mene uz Brusuncu živio je Atif (Tečo). Legenda 17. Viteške Krajiške Brigade. Najbolji i najhrabriji borac ikad. Pa do njega Braco kojeg ubiše dok je pokušavao iskopati nešto krompira za sebe i prijatelje u logoru Trnopolje. Bacim ponovo pogled na Kozaru i vidim na brdašcu kuću mojih Alića gdje je nekada zivio Eso Alić isto tako mučki ubijen. Ah, Bože dragi tuge svud okolo. Rane su i na meni ali još bolnije u meni. Ali opet ovoj ljepoti prirode koju je Bog stvorio za sviju nas, nikako se nadiviti, dok moja dječica mirno spavaju i slatke snove sanjanju jer ovo za njih je samo Bosna, ne podjeljena, ne tužna, ne bolna, samo lijepa i vesela. I neka bude takva, i neka ostane takva, oni će je znati bolje i čuvati i voljeti.







10.09.2009.

Pocetak

Davno sam, mozda, trebao poceti sa ovim jer sve sto se ne zapise, propada, pada u zaborav a svatko od nas ima sta reci.

Nadam se da ce posjetiocima biti zabavno posjecivati ovaj blog a i meni zadovoljstvo pisati.


Sade Blog


“Fools multiply when wise men are silent.”
— Nelson Mandela

"The One Who Doesn't Thank Others, Doesn't Thank God"

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8932

Powered by Blogger.ba