Izađeš na balkon a ono prelijep pogled u samo svitanje i rađanje novog dana. Ptičice pjevaju na sve strane, ponegdje se čuje i fazan a ponegdje laje pas, još ako imaš potočić, kao što je Brusunca, onda svu tu ljepotu dopunjuje veseli žubor vode koju opet jedva čuješ od veselog cvrkutanja razno raznih ptičica. Pogled na Kozaru prosto ti izvuče dah u iščekivanju izlaska Sunca a u ovo doba godine ono izlazi više Drenovače. Čini mi se da je čak ljepši izlazak Sunaca kada se pojavi sa Lisine ili piramide kako smo je mi zvali. I zaista u tom momentu se upitamo što smo mi Lisinu i repetitore na njoj zvali piramida??? Ima li i tu kakvih legendi i tajni.
Legende i tajne sigurno nećemo otkriti na mjestu gdje čovjek uništava ovo prekrasnu prirodu a to je Drenovača. Još jednom fascinira čovječija glupost: uništavati takvu ljepotu. Još kao dijete uvijek sam zamišljao, a vjerovatno pod utiskom iz škole i stalnog spominjanja Kozare i Kozaračkih bitaka, na mjestu gdje je sada Drenovača da su kao dva trbuha majke – trudnice. Bitke se vodile u drugom svjetskom ratu i mnogi izginuše a majka Kozara svoje sinove i kčeri sakupila na jedno mjesto, u ta dva trbuha kako su meni uvijek sličila. Krajem 80-tih počeše ti isti „partizani“ roviti po tim trbusima i to kao da je bio znak šta se sprema stonovništvu potkozarja. A kada su počeli sa čišćenjem terana i sa eksplozijama ja sam plakao a i danas plačem jer, možemo pričati i misliti šta hoćemo ali hoštopleri prodaše i Kozaru i već grade cjementaru gdje će koristiti materijal iz trbuha majke Kozare.
Ali i dalje to je jedan prelijep pogled. S Lisine spustite se pogledom do Jakupovića i vidite prelijepu džamiju. Ova je nova a na temeljima stare, one moje dječije. Ona mi je u djetinjstvu služila kao orjentir za iftare jer nemože se pogledom doprijeti do džamije u Kamičanima. A dok sam bio dijete u Jakupovićima imamsku službu obavljao je Hamid ef. Softić rahmetli (poslije je prešao u Kamičane). I ni sam ne znam niti mogu da se sjetim zašto se nisu ezani dobro čuli iz Kamičanske džamije niti iz mojih Alića a tako lijepo se čuo ezan kojeg je prekrasno učio Hamid ef. r.a. iz Jakupovića.
I evo pišem ovo, nebo se rumeni, Sunce samo što nije izašlo i pišući razmišljam zašto uvijek moramo pisati i pored ovakve ljepote o tuzi ili tužnim spominjanjem bilo koga. A kako nepisati kada mi je tu sa svih strana neko ubijen. Samo preko Brusunce nekada je stojala ogromna kuća a sada jedna mala donatorska u kojoj živi moja strina Asima sâma. Za moga amidžu ili strica kako smo mi kao djeca zvali svoje amidže, Muju Alića ni dan danas ne znamo ništa, ni kako ni kada je ubijen. Ni za kosti mu ne znamo a njegovo je ime prvo na ploči pred šehidskom džamijom u Kamičanima.
Preko ceste nekada su živjeli moje komšije galcijani, danas još uvijek je njihovo imanje u ruševinama i zaraslo u prašumu. Kažu mi da je Franjo dolazio i čitavo vrijeme plakao, želi da se vrati, da gradi a familija hoće da sve rasproda a Kanada daleko, teže je njima iz Kanada doći nego nama iz SAD-a. Do njih a preko puta mene uz Brusuncu živio je Atif (Tečo). Legenda 17. Viteške Krajiške Brigade. Najbolji i najhrabriji borac ikad. Pa do njega Braco kojeg ubiše dok je pokušavao iskopati nešto krompira za sebe i prijatelje u logoru Trnopolje.
Bacim ponovo pogled na Kozaru i vidim na brdašcu kuću mojih Alića gdje je nekada zivio Eso Alić isto tako mučki ubijen.
Ah, Bože dragi tuge svud okolo. Rane su i na meni ali još bolnije u meni. Ali opet ovoj ljepoti prirode koju je Bog stvorio za sviju nas, nikako se nadiviti, dok moja dječica mirno spavaju i slatke snove sanjanju jer ovo za njih je samo Bosna, ne podjeljena, ne tužna, ne bolna, samo lijepa i vesela.
I neka bude takva, i neka ostane takva, oni će je znati bolje i čuvati i voljeti.
