U magazinu "Nova Svijest" imali smo rubriku pod nazivom "Gazija pise". U toj rubrici Bosanske gazije su pisali svoje licne i istinite dozivljaje. Ovo je jedan dozivljaj na 18. februar devedeset i neke.
Svašta čovjek doživi i proživi i često pomisli da bi bilo bolje da nije preživio.
Rane ostaju kako po tijelu tako i one teže – u duši. Šesnaest godina je prošlo ali mi se čini da je iz godine u godinu sve teže. Svake godine mjesec februar doživim sa bolom u duši, već mi se je i familija pomirila stim da me taj mjesec ostave na miru jer nisam ni za kakav razgovor. Upotrijebim svu svoju moć da ne znam koji će dan biti 18. februar ali tu noć uvijek doživim iznova.
Noć je. Provlačimo se kroz neprijateljske redove, svuda mine oko nas. Mjesec dana išao sam na izviđanje, čini mi da znam i u snijegu gdje se koja nalazi. Predvodimo stotinjak ljudi, neprijatelju zalazimo za leđa. Hladnoća, snijeg do pasa i još uvijek pada. U jednom momentu okrenem se i vidim te ljude kako idu za mnom. Po prvi put uhvati mi neopisiv strah: „Ko li će večeras poguniti, koliko će nas izginuti, ko će biti ranjen, hoćemo li uzeti naumljeno“. Ni u jednom trenutku ne pomišljam na sebe, ijako sam čitav predhodni dan imao osječaj da mi je zadnji i da ću upravo ja poginuti večeras.
Prvi do mene je Almo, ispratile nas djevojke večeras. Zaveljeli mi njih a i one nas i već neko vrijeme se dogovaramo da ćemo se ženiti čim završimo sa ovim terenom. Izledale su nam u tom mjesecu Ramazanu kao hurije. Iza njega Samir, jučer se vratio iz grada i prvo do mene svratio da mi javi da se odmah vraća u grad i da sljedeće sedmice ženi se. Dedo (kojeg je upoznao na terenu) mu je dao kompletan sprat i on ga je svega namjestio samo još da mladu uvede u njega. Nije ni uspio da mi kaže naumljeno a ja sam mu rekao „Burazeru nek si došao, kako bih ja večeras u akciju bez tebe“, nije mi rekao ništa nego se je samo, po običaju kada nešto želi, zacrvenio i nasmijao. Tu je odmah i Salko, jučer je postao komandir voda a uvijek se je nekako i nosio oficirski. Negdje u svijetu mu je familija i dvoje djece koja ga sa nestrpljenjem čekaju ili da se on njima pridruži ili oni da se vrate u Bosnu. Ponekad je znao popiti po koju da utješi taj bol za ženom i djecom ijako je bio jako pobožan.
Dolazimo na njihove rezervne položaje i nastaje borba. Uzimamo rovove i zemunice. Niko nije ni ranjen ni poginuo ali se je jedan neprijateljski vojnik zavukao u zemunicu i neće da se preda. S desne strane, vojnici iz drugog grada i druge brigade ne zauzimaju ono što im je bio zadatak nego su čim je počela borba povukli se kroz onaj uski prolaz kuda smo se uvukli i tada su izgubili dva vojnika među njima i komandira čete. Ostaviše nas u dubini neprijateljskih redova. Ijako samo uzeli zamišljeno sada je ispred nas gola livada, sva u minama, prekrivena snijegom, kuda bi trebalo da nam stigne pojačanje.
Nastaje žestoka borba. Upravo Samir, Almo i Salko su najžešći borci.
Poginu Samir. Pokušavamo ga izvući iz tranšea.
Gine Almo. Denic biva ranjen. Nastaje panika.
U ispomoć nam stiže Salko sa svojim vodom. Dogovaramo se šta i kako dalje. Preuzima komandu a ja idem sa Beretkom po pojačanje preko livade. Oprezno se krećemo. Razgrenemo snijeg, štapom provućemo da provjerimo žicu i polahko napredujemo do naših i do pojačanja.
Zapucaše: „Mujo hajde, šta čekaš, mamu vam balijsku“. U blizini smo naših, požurismo i onda prasak, mina eksplodira ispod mene. Baci me unazad nekoliko metara, noga mi na prsima, sav gorim. Lice mi je svo u gelerima a pancirka mi je spasila život, ona ista u kojoj je njih nekoliko poginulo i za koju smo govorili da donosi lošu sreću.
Izvukoh se živ, Zlatine zlatne ruke su mi spasile život jer je ponijela nosila a i langetu. Uz nju su Amela i Vehida. Pokušavaju da mi previju nogu, prosto da je sastave da ostane. Samo kroz maglu i krvave oči ih jedva vidim. Gubim svijest i jedino užasan bol me budi.
U tranšejima i dalje žestoka borba. Pojačanje nije stizalo te nisu ni razmišljali da idu naprijed nego da sada izvuku Samira i Almu iz tranšea. Pravilo je bilo da ćemo dati i život ali nikog ni mrtvog ni živog ostaviti nećemo.
Sve se smiriva i Salko ide kroz tranše da izvuku Samira i Almu. Ponovo rafal, Salko biva ubijen a Edo koji je išao za njim biva ranjen. Nemoguće ih je izvući.
Bliži se jutro i svitanje a samim tim i spoznaja da se niko neće živ izvući. Snijeg više ne pada i kristalno bijelo jutro se približava.
I onda, milost sa neba. Magla da se ne vidi metar ispred sebe. Kolona polahko izvlači se putem kojim sam razminirao svojim tijelom.
Ostadoše Samir, Almo i Salko.
Ostadoše neispunjene želje, momački snovi, san babe da vidi svoju djecu. Kao da je ta magla došla po njihove duše da ih smjesti u džennet a onima koji preživiše da bude spas od sigurne smrti. Čim su se izvukli nestalo je i magle.
Postavljaju se snajperisti tako da se niko od neprijatelja nemože privući tom mjestu i tranšeu, jer je plan da se ponovo navečer ide na isto mjesto i izvuku tijela svojih kolega. Dolazi naredba da se povučemo iz komplet sela u grad, borbena dejstva se na tom mjestu totalno prekidaju. Niko ništa ne shvata ali nakon dva dana svima je bilo jasno jer se je potpisalo primirje. Tri šehida su u njihovim rukama bili skoro mjesec dana a kada su razmjenjeni bili su u komadima.
Evo napisah ovo i sve ponovo u mislima preživljavam. Taj 18. februar, podsjećanje na taj krvavi Ramazanski petak kada ponovo i iznova se kajaem zašto ostade živ.
Kažu ratnici se prekale kao željezo u ratu ali mi borci svakim danom bivamo sve više osjetljiviji. Ne pomažu ni tablete za depresiju niti za smirenje. Moj ratni kolega – gazijka koja je sada pedagog i psiholog na pitanje zašto nama borcima teško pada kada vidimo svakodašnje prizore na TV-iju ubijanja i masakra a koje to drugi olahko dožive i primaju kao svakodnevnicu, kaže: „Upravo zato što smo mi to proživjeli i svaki taj prizor nas vraća unazad, trebalo bi naučiti živjeti stim“.
Jeste tako je, ali tu lekciju, izgleda zasigurno, nikada nećemo moći naučiti.
