18-sti je u mjesecu, 18 godina je prošlo od tog „Krvavog Petka“ i jedne strašne bitke u kojoj je puno krvi proliveno za zemlju Bosansku, životi izgubljeni, snovi neostvareni ostaše i neki invalidima postaše, životi mnogih familija se promjeniše da posljedice i danas postoje. A sve za te Bosno i Hercegovino koja su krvlju natopljena vijekovima i da ti zemlja krv ne guta danas bi „krvavo more“ bila.
Na ovaj dan i oko ovoga dana tako se loše osjećam. Ratni vojni invalid postade toga jutra i izgubih tri dobra prijatelja, kao biseri su bili. Naviru sjećanja, ogroman bol u duši ali i ljutnja. Nije samo ta noć bila teška i nisu samo tu noć poginuli dragi mi ljudi ali zbog svog ranjavanja sjećam se sve i jedne, čini mi se, sekunde, i to me ljuti. Toliko je bitaka bilo, toliko je šehida ostalo, toliko je invalida ostalo, upropaštenih života a ja se baš te noći najbolje sjećam. Ne sjećam se dobro ni svog prvog niti drugog ranjavanja koliko ovog trećeg a tokom svih mojih ranjavanja ostalo je Šehida i invalida. I to me ljuti!
Duboku su mi ostale urezane sudbine ljudi koji su tu noć poginuli, njihovi životi. Samo o njima romani bi se mogli napisati. Samir se trebao ženiti samo za koji dan, Almo i ja se dogovarali da se ženimo a i teču Sivaca skoro smo bili ubjedili da se i on zamisli i ženi. Salko, oženjen čovjek sa familijom negdje daleko, koja je to ljudina bila.
Kao da je jučer bilo: prvo odsustvo iz JNA. Nisam mogao čekati autobus za Omarsku iz Prijedora nego sam došao u Kozarac i pješice krenuo kući za Kamičane. I samo što sam krenuo iz Kozarca ide moj Samir biciklom, grli mo se, pozdravljamo i vozi me bicikom kući. Od nestrpljenja kod „Dragicine lokve“ skočih sa bicikla i počeh trčati kući a on ne zna šta bi: da ide sa mnom ili da požuri sa biciklom i traži muštuluk od mojih. Samo malo mi je umakao i koju sekundu prije došao do moje kuće, trčao sam kao vjetrom nošen.
Sa Almom sam pješačio do Travnika 50-tak kilometara. Bože, kroz priču moj i njegov život skoro pa isti. Čak nam i očevi skupa rade u istoj firmi u Hrvatskoj i to još na istom gradilištu u Rijeci. Nismo ni znali da su njih dvojica i dobri prijatelji kako ćemo ja i Almo od tog dana postajati.
Salko, dok smo odmarali u kasarnoj u Travniku ili ponekad na straži pričao mi je o svojoj familiji i koliko mu nedostaje. Tim oženjenim ljudima hiljadu puta je bilo gore nego nama, neoženjenima prije rata.
S lijekovima naučio sam kako da ne sanjam ali ovih zadnjih par dana sanjavam. Prvo sanjah Kibu prije neki dan i to kao umire ponovo i kaže mi: „Poselami mi sviju“. Ove tri riječi su tako stvarne i još ovo „MI“. ječer sanjah jednog dobrog i pobožnog čovjeka Husu. U poodmnaklim godinama ali je stalno radio dok smo džamiju u Čikagu gradili. I kada smo je izgradili vratio se u Bosnu sa sinom Harisom i preselio na Bolji Svijet. Sanjah ga, gleda me i ono sa njegovim toplim pogledom i još toplijem osmjehom pozdravi me.
Možda sam u ovim danima van sebe. Možda sam lud u ovim danima ali neka sam. Kaže mi žena „idi na sastanak, usmjerićeš misli negdje drugdje“, rekoh joj „posti me ženo da kao i svake godine budem u svom bolu za ove dane, nije mi nidočega“. I iz svega ovoga dobio sam jaku želju da uskoro, dok smo još živi ako Bog da, odem u Bosnu mahsuz za ovaj 18-sti i tamo sa svim ovim familijama napravim tevhid, inšAllah.
