Dugo, predugo nisam pisao a pišem već godinama: tekstove iz srca, iz ljubavi, poštovanja i nostalgije prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Imam danas dvije domovine (kao i većina nas) u jednoj sam rođen i sve sam joj dao a u drugoj su mi djeca rođena i dosta toga mi daje.
18. februar kao i svake godine je za mene poseban. DAN u kome sam teško ranjen i dan u kome sam izgubio jedne od najboljih prijatelja. U ratu imate mnogo prijatelja, vaš život je u njihovim rukama kao što je i njihov u vašim i svaki dan u kome je netko izgubio život je vrijedan pomena međutim DAN u kome ste postali netko drugi od onoga kojeg ste prije bili je ipak najvažniji dan u vašem (mom) životu.
Ovaj dan, kao i mnoge familije/prijatelje/poznanike koje je ovaj dan dotakao u životu, i nakon tačno 20 godina BOLI. Boli i svakim danom je sve samo GORE!
Pišem ovaj put o sebi, a najteže je pisati o sebi.
Skoro dva mjeseca unazad nije bilo noći a da sam legao normalno i zaspao. Legnem, sklopim oči ali vidim, vidim SAMIRA KENJARA, MAMU MIRZU, SAMIRA HRUSTIĆA, svog ROĐENOG TEČIĆA ENESA (Benija) JAVORA, ALMU HOZO, SALKU IKELJIĆA, SAMIRA MUJKANOVIĆA, SAKIBA MUJADžIĆA, SAKIBA (Kibu) DžONLAGIĆA, MUHAMEDA ALIĆA… vidim i žive i pitam se da li im je kao i meni DA ŽELE DA NISU NA OVOM SVIJETU, vidim: Maskija, Hifu, Švabu, Zlatu, Mehinog, Vajtu, Amelu, Kemu, Vahidu, Dugija, Ziku, Smajića, Piksija…otvorim oči ali ih i dalje vidim, ŽAO MI SVIJU, ŽAO MI I SAMOG SEBE, SUZE SAME KREĆU. Potom svaku noć ustanem, odem do dnevnog boravka i zaspem uz neku Američku seriju s mislima ni tamo ni ovamo.
BOŽE TOLIKO IH JE, TOLIKO NAS JE! BOŽE NEPOŠTUJU SE NI MRTVI NI ŽIVI! BOŽE NEPOŠTUJE SE NI ZEMLJA ZA KOJU SMO GINULI I GUBILI DIJELOVE TIJELA, PAMET I ZDRAVLJE!
Čitam i proučavam neke dokumente. Proučavam ove naše političare i novinare, analitičare. Oni su kao jedna skupina od raspada Juge imali svoje Sarajevo i u tom njihovom Sarajevu svoju Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nikada ih nije bilo briga za građane Sarajeva. Volim Sarajlije više no ikad ali tu kriminalnu elitu političara prezirem isto tako više no ikad.
Borili smo se za Sarajevo – mnogi Krajišnici izginuše ili postaše invalidi u toj borbi i želji da pomognu Sarajevu. Danas im smetaju Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Mostarci… a jedna zgrada ili sve zgrade Bosne i Hercegovine ne vrijede niti ijednog života i hvala Bogu nije niti ijedan izgubljen ali prijete da će narodu oduzimati i živote ne budu li mirni i poslušni.
Dopisujem se i osobama drugih nacionalnosti, pogotovo mi je drago da me je pronašao prijatelj iz Srbije (iz bivše JNA). Sasvim otvoreno mu pišem štase sve dešavalo u BiH. Kažem mu „mi smo narod koji ne zna mrziti i ne mrzimo“, „nismo ni sanjali da nam se može desiti ono što nam se desilo“, „narode razlikujem po četnicima i kao narodu srpskom, ustašama i kao narodu hrvatskom“, „bilo je boraca srpskih i hrvatskih protiv kojih sam ratovao – pravih boraca. Moglo se osjetiti poštovanje jednih prema drugima ijako smo željeli uništiti jedne drugima vojske ali poštovanja nema prama četnicima i ustašama „koji su bili heroji u ubijanju i pljačkanju“ a ne u borbi“. Takvi tzv. „heroji“ i danas ne daju da se nađu makar kosti nevino ubijenih a srpski ili hrvatski narod šuti – kao da su kukavice, a u prilog tome ide i činjenica da ne izlaze na proteste kao da im je puno bolje nego Bošnjacima a mi svi Bosanci i Hercegovci.
Moj prijatelj iskaza poštovanje, ljubav, žaljenje – ijako ništa od toga ne mora. Onako realno, šta bi ga bilo briga. Živi u središtu Srbije koja nije ništa osjetila od vihora ratova, stradanja. Nametnute su im vijesti u koje su slijepo vjerovali ali ipak ga briga pa makar nakon toliko godina.
Upitam se: koliko li smo tražili da je Svijet briga za nas tokom rata ali nije kao što danas ni nas nije briga dok negdje neko ratuje, traži pravo na život, slobodu…
Odoh ja daleko a želim samo reći: KADA BOLI BOSNU MENE BOLI JOŠ VIŠE, KADA KRVARI JA JOŠ VIŠE, KADA JE NE POŠTUJU JA LUDIM!!!
Želio bih i dalje raditi za svoju domovinu, svoju Zajednicu, svoj Kozarac, svoj Prijedor ali nepoštivanja i vrijeđanja je sve više. Koga to trebamo poštovati u životu. Kažu da svi poštuju svoje mrtve, svoje Šehide, pitam Vas ko je najbliži Šehidima, ko su to ŽIVI ŠEHIDI. To su RANJENICI, RVI, BORCI, kojih je svakim danom sve manje jer su još uvijek mladi a umiru, umiru od nepoštivanja, vrijeđanja, poniženja, srama, psihičkih bolesti, svojih nikada zelječenih rana.
Psihička rana ništa manje ne boli od fizičke rane a kako je imati ih obje najbolje znamo mi koji ih imamo, kako u sebi tako i po sebi. I niko i nikada od Ratnih Vojnih Invalida nije tražio sažaljenje, TO NAM NE TREBA! Šta bih to danas bio JA, šta bi to bili Ratni Vojni Invalidi da nisu to što jesu, šta bi to danas bili POGINULI/ŠEHIDI da nas nije zadesilo to što jeste. ŠTA?
A znate li šta smo MI bili jedni drugima u ratu? Pročitajte EPITAF koji je nekada bio na nišanu ŠEHIDA/GAZIJE Sakiba Mujdžića:
Ali i opet, ma kako da je: NEKA BOG ČUVA BOSNU i HERCEGOVINU, NEKA BOG ČUVA ČUVARE (RVI) / BORCE BOSNE i HERCEGOVINE i NEKA NAM ŽIVI NAJLJEPŠA ZEMLJA NA KUGLI ZEMALJSKOJ – MOJA I TVOJA BOSNA i HERCEGOVINA!
