GODIŠNJICA 26: Sjećanje i LJUBAV!

Da, 18-mnaesti februar je u godini. Prošlo je 26 godina od KRVAVOG PETKA. Boli li me? Boli i te kako! Boli rana, boli noga, bole leđa, boli nepravda – sve boli ali najgore: boli duša. Je li lakše, da li sam se privikao? Ne, nije i svakim danom je gore, pogotovo u ovom mjesecu. Nekako samo od sebe dođe: naviru sjećanja, tako stvarna da ih skoro rukom mogu dirnuti. Odnekud, a tražio nisam, pojave mi se fotografije dal u nekom od maminih albuma dal na internetu, ali se pojave. Ne možeš pobjeći! Na meni, oko mene, svuda su. I neka su! Pričat skoro da više i nemaš kome ali imam svoje misli, sjećanja, osjećanja.

Više sam u Bosni nego u ovoj svojoj drugoj domovini. Stari bolestan: proširio se rak cijelim tijelom, kostima. Polahko ga gubim! Ta prokleta bolest raka a čim se spomene rak, je… li ga, vidim rak u svojoj Brusunci a sada i u tijelu moga otca. Jede i pojede čovjeka. Prokleština! Ali to je život. Valjda je lijepo doživjeti starost.
A ona mladost pokopana u Travniku? Sve godišta djece moje. Težak osjećaj kad pomisliš kako bi to sada izgledalo da su očevi i majke. Kakvi bi oni bili i kakvi bi mi bili? Običaj je reći: „Bog dž.š. uzima najbolje“ i ubijeđen sam da mi to kažemo da bi sebe utješili ali kada pomislim na sve one koji život dadoše za domovinu, onako pojedinačno ipak su svaki od njih ponaosob bili posebni. I bili bi mi puno bolji da su ostali s nama. Ali nisu!

Jedan osjećaj iz tih ratnih godina čuvam i ne dam ijako je i on bolan: LJUBAV! Taj osjećaj koliko smo se voljeli i kako smo živjeli i ginuli jedni za druge. Osjećaj da one preživjele sve i jednog i dan danas volim. Pokušao sam nešto u našem Kozarcu, pokušavam i ako Bog da, istrajat ću da nas okupim jer znam i osjećam da svi oni zrače i dalje tom ljubavlju. Puno je nepravde učinjeno prema preživjelima i nepravda se i dalje čini i neće nikada biti pravde ali neće ni nas i svakim danom nas je manje. 25 godina sam u SAD, više nego u domovini za koju sam se borio i mnoge stvari ne znam a vala i ne želim da znam samo znam da moji saborci jako malo znaju jedni o drugima, njihovim životima.

Nikome nije lahko: to je ŽIVOT i često se čini da je lakše onima našim ukopanim u Travniku nego nama živima. Onaj ko je ranjavan zna o čemu govorim: djelić sekunde između života i smrti pa gdje prevagne. Živima je pravagnulo da žive i ko to može bolje znati od preživjelih. I život je najljepši sa onima preživjelima pa ga tako i živimo. Pravdu tražimo i VOLIMO i tu ljubav širimo. Nek tu našu ratnu i urezanu LJUBAV osjete i drugi jer vidio sam i znam da je osjećaju oni naši najbližnji oko nas, jer samo tako može se i voljeti domovina koju BOSNOM i HERCEGOVINOM zovemo.

A oni naši ubijeni i poginuli, svih nas naši ŠEHIDI i oni koji polahko umiru isto tako će se radovati na onom drugom, boljem Svijetu.

sade

Komentariši