NAŠ OTAC TAIB ALIĆ r.a.

O mnogima i o svakome sam pisao ali nikada o svom ocu. Netko će mi i zamjeriti na dugom tekstu i što uopšte pišem ovo ali pišem o svom ocu! Danas (15. April 2021) je puna godina dana kako je naš otac preselio na Ahiret (umro). Tuga je velika čitavu godinu dana i bit će do kraja naših života. I naravno, svatko od nas misli i osjeća sve najbolje o svojim roditeljima – kao što to i dolikuje, pogotovu kada ih izgubi.
Mi smo svog oca nezmjerno voljeli i poštovali. Oko godinu i pol dana pred njegovu smrt ja sam se sa svoje dvije sestre: Eminom i Edinom brinuli o njemu koliko god smo mogli. Moje je bilo da sam uz njega a moje sestre su, kako bile uz njega ali su više financijski pomagale. A kako se financijski pomaže u Bosni to samo znaju oni koji tamo žive. Svaki imalo vrijedan lijek koji se nije mogao nabaviti u SAD je koštao ogroman novac – ali to za nas nije bio problem. Samo neka nam je živ! A on boluje! Rak prostate a od toga (nije nam rekao da ga to godinama muči) rak se proširio na kosti i nije bilo dijela njegovih kostiju a da ga nije zahvatio. Zahvaljujući našoj brizi bar 6 mjeseci smo mu produžili život ali i agoniju.
Dolazi mjesec mart i april a snjima i Korona! Kako objasniti bolesnom čovjeku koji se već polahko i gubi kakva je situacija i to globalna. Mogu samo zamisliti da je mislio a i govorio mi je da govorim gluposti, jer izgleda nestvarno.
Naš otac je bio jako vrijedan čovjek a nadasve jako pošten čovjek. Ne znam da ima čovjek kojemu je ružnu riječ rekao a niti je ikada i o kome ružno govorio pa i onda kada mu je jako teško bilo u životu. Za svoga života, poštenim i vrijednim radom, sagradio je četiri kuće i od svoga oca kupio zemlju. Željni smo ga bili skoro čitav život. Naporno je radio na strojevima i gradio. I kada smo uselili u novu kuću, trebali uzeti auto i da napokon sretno živimo dolazi RAT. Kuća je srušena kao i sve na kozaračkom podrućju. Penzioner i ponovo gradi i sagrađiva.
Meni je kao RVI-u puno pomagao. Radio je to tako naprimjetno a nije ni trebao a pogotovo morao ali je želio da sam kod kuće u Bosni svake godine i po mogućnosti sa što više njegovih unučadi. A Bosna mu nikada ništa nije dala a kamoli pomogla.
Zvao sam ga od “milja” STARI i dide kao i svi ostali. Kao djeca smo ga zvali komunistički TATA pa nam nije odgovaralo jer sva naša djeca tj. njegova unučad zovu svoje onako kako i treba BABO i riječ tata su samo čuli u Bosni i nisu ni znali šta u stvari znači. I onda neke godine čujem predavanje da toliko moramo biti pažljivi prema roditeljima i ne zvati ih: stari, oče, dide ili po imenu. Pa mi bi teško i pitao sam ga da li mu smeta jer ne mislim da je stari čovjek nego MOJ STARI, ustvari to sa JA samo stari ja. Kako se samo slatko nasmijao.
STARI MOJ VOLIM TE DO NEBA!
NEKA TI JE HILJADU RAHMETA!
DžENNET SI, AKO BOG DA, ZASLUŽIO!
AMIN!

sade

Komentariši