18.02.94. – 18.02.23. – NA STABLU JEDNE MLADE ŠLJIVE SAM VIDIO KONOPČIĆ SA MATRIKULOM

Petak!

Misli mi lutaju iako im se odupirem. Ali sjećanja i slike prolaze. Tu je i bol od zadnje operacije i pogled na ukočen nogu. U očekivanju važnog odgovora preko messengera otvaram svoj FaceBook i čitam zadovoljno poruku od našeg čikaškog Imama. Uskoro mi se stariji sin ženi, ako Bog da, i Imam javlja da je njim već pričao danas. Bacam pogled prema satu i već je prošlo 7 sati. U trenutku osjećam hladnoću u kostima i preda mnom je slika skupine vojnika koji se nečujno šuljaju prema neprijatelju. NE! Neću da odlutam tamo!

Idem dalje preko poruka koje sam dobio od poznatih mi i dragih osoba koji svi do jednog daju i šalju poruke podrške našem kozaračkom Imamu. Jedno mi ime nepoznato i otvaram poruku.

Dah mi zastaje!

Netko mi piše o Samiru Kenjaru! Sklanjam pogled sa ekrana i ponovo slika koju nemogu da izbacim iz glave. Hladnoća mi kroz kičmu prolazi. Da, možda baš sad u isto vrijeme prije 29 godina smo zastali ja, Samir i Almo i zaključili da ne možemo tim putem i vratili se svojoj grupi i nastavili drugim putem. Ponovo pogled na ekran, ne mogu da čitam ali slike poznate matrikule. Srce hoće da iskoči!

Telefon zazvoni. Moj sin zove i opet me izgleda spašava. Javljam mu se i on mi govori da je govorio sa Imamom o vjenčanju. Završavamo razgovor, dolazim u dnevni boravak, supruga upravo završila sa namazom i ja „pucam“. Suze i uzdasi koje ne mogu suzdržati. Pita ali ne prilazi, prepala se a ja samo tiho šapćem: SAMIR, SAMIR! Zna ona da je ovo moje vrijeme „ludila“, da je sutra 18. februar, da mi je teško. Pokušavam da ne vidim lik Samira pred sobom i matrikule, ali onda se pojavljuju Almo i Salko koji isto tako ne preživiše tu noć. Ne, neću ni njih da vidim ali onda se pojavljuju Atif, Beni, Kiba, Samir H., Saša, Samir M., Ćela,… Bože, svi odjednom!

„Sjedi, zapali“ – umirujućim glasom kaže mi supruga. „Bože moj, pa zar ni sve terapije sa divnom i dragom doktoricom ne pomažu. Pa zar ni nakon svih ovih godina bol ne jenjava! Za ovu godinu sam se mjesecima pripremao“ govorim. „Prouči im i budu zahvalan što si preživio“ – izgovara mi supruga iste riječi koje mi je i moja majka danas rekla.

Dok ovo pišem duboko sam u čikaškoj hladnoj noći i već je 18.02.2023. godine. Cigareta za cigaretom i bol u grudima – srce plače. Bosne kao zemlje nigdje na kugli Zemaljskoj nema ali isto tako ni nepravde. Natopljena je krvlju najboljih i često sebi postavim pitanje zar može biti dobro DRŽAVI čija je zemlja krvlju natopljena a sa toliko nepravde prema svojim stanovnicima. Šta bi oni DANAS rekli? A ja – kao i onda, kao i ONI ne mogu bez Bosne…

PORUKA OD ENVERA, Bosanski Petrovac:

Veliki Selam iz Bosanskog Petrovca!

Vi vodite Sade Blog?

Pisao si na blogu da ti je jedan saborac iz 17. Viteške Krajiške Brigade bio jako dobar prijatelj: rahmetli Samir Kenjar. Njegovu matrikulu sam našao još 2013 godine ovde u B. Petrovcu pored naše kuće u centru grada na opštinskom zapuštenom zemljištu. Na stablu jedne mlade šljive sam vidio konopčić sa matrikulom.

Tada 2013 godine sam na FB pronašao Samira Kenjara u Cirihu u Švicarskoj i poslao mu poruku koju izgleda tada nije vidio i nije odgovorio do danas.

Slike:

Na sljedećoj slici urezano:

Kenjar Samir i broj: 83678  

—————

Na sljedećoj slici je urezano:

Džennetske Hurije  

————-

Na ovoj dole je urezano:

Sa vjerom u Allaha u pobjedu

————-

I zadnja slika pokazuje prošiveni komadić crvene tkanine unutar matrikule

Pet 7:17 PM

You sent

Selam alejkum dragi Envere, Allah te nagradio, Uhf, moj Samir

You sent

I to baš sad kada sam u mislima i u minutama kada je prije 29 godina kraj mene poginuo

Ne zna se otkud je matrikula našla se u Bosanskom Petrovcu. Sada sam u kontaktu sa Enverom i nadajmo se da ćemo nekad saznati otkud tu.