Da, 18-mnaesti februar je u godini. Prošlo je 26 godina od KRVAVOG PETKA. Boli li me? Boli i te kako! Boli rana, boli noga, bole leđa, boli nepravda – sve boli ali najgore: boli duša. Je li lakše, da li sam se privikao? Ne, nije i svakim danom je gore, pogotovo u ovom mjesecu. Nekako samo od sebe dođe: naviru sjećanja, tako stvarna da ih skoro rukom mogu dirnuti. Odnekud, a tražio nisam, pojave mi se fotografije dal u nekom od maminih albuma dal na internetu, ali se pojave. Ne možeš pobjeći! Na meni, oko mene, svuda su. I neka…

    Kao i svake godine i ovaj put dočekah 18. februar, dočekah a volio bih da nisam. 19 godina je prošlo od pogibije tri ratna heroja, tri Šehida i ranjavanja nekoliko nas od kojih sam ja najteže i postah ratni vojni invalid zauvijek. Moj život od te noći se mijenja. Tuga za poginulima a moje ranjavanje samo je pogoršalo moju vječitu tugu i sjećanje. Sjećanje koje ne blijedi, tu je, teško i bolno. Još kada kao sad imam jake i preteške bolove i nakon tih 19 godina mogu samo jedno reći: ŽIVIM A VOLIO BIH DA SAM POGINUO TU NOĆ. Moj…

Nikada nisam pridavo toliku pažnju koliko smo hrabri momci i djevojke bili. Uvijek je na površinu izbijala ta dobrota koju smo nosiili sa sobom i briga jednih o drugima – KOLIKO SMO SE VOLJELI, više nego da smo rođena braća. Od 30-tak pripadnika ove jedinice 13 je poginulih, sve i jedan je ranjen a četvorica teško među kojima sam ja najgore. U Monografiji 17. Viteške Krajiške Brigade zapisano je: “ Postojalo je nadmetanje u odabiru naziva tih jedinica unutar brigade. Najčešće su birane opasne zvijeri….to nije značilo da su pripadnici tih jedinica neozbiljni ili bezopasni borci nego čak suprotno. Na…